Foto: Drago Sopta/HNS
Ljeto je 2008. i autor ovog teksta je završio šesti razred s odličnim uspjehom, naravno.
Zbog toga mu roditelji češće popuste kada za doručkom izrazi želju da bi taj dan radije proveo šutirajući loptu, umjesto okopavanja vrta.
Autor ovog teksta gotovo svaki dan raspusta koristi za nogomet, a san mu je da ode u SAŠK Napredak, pa preko Širokog Brijega i splitskog Hajduka dođe do njemačke Cvajte i riješi obiteljsku egzistenciju.
Te godine je organiziran Karlovačko korner turnir, gdje su se pobjednici najjačih malonogometnih turnira u Bosni i Hercegovini susreli u Kreševu i natjecali za nagradu od, čini mi se, 20.000,00 KM.
Vladalo je malonogometno ludilo.
Te godine je Piko doveo malonogometnu reprezentaciju Srbije predvođenu Rajićem, Perićem i Rakićem, čija je igra odskakala od svega do tada viđenog. Njihovi potezi na prepunim tribinama u Komarima izazivali su najprije par sekundi tišine, otvorenih usta i nevjerice, a zatim desetak sekundi aplauza.
Dare Ustašin, tada glavni pokretač svih sportskih i radnih akcija i pasjaluka, skuplja ekipu za dječji turnir u Komarima. Veliki nam je problem predstavljala kotizacija od sto marki, ali je Dare i to riješio preko Nike Tole, pa nam se ekipa zvala Pro-Mont.
Strašna je to bila ekipa koja je dane i dane provela uigravajući akcije na usijanom asfaltu igrališta u Komarima. Bili su tu Mata, Stojak, Željko Lalić, Dragan Jurić i mnogi drugi ali ekipu Pro-Mont je činio sljedeći sastav: Robo Tavra i Mlađo Trogrlić na golu, Dare Ustašin, njegov rođak iz Srbije Mikić (koji je nekada ljeti dolazio na Meljine) i Kurlba u obrani, Kristijan Okić, Majdan i Dejan Salata u vezi, te u špicu prva violina ove ekipe – Toni Lalić.
Zapala nas je laka grupa, a priželjkivali smo da nas bar u osmini finala ne zapadnu Rakova Noga ili Donje Čelo, koji su nas potencijalno mogli izbaciti. Kaže Dare da nam je bitno samo proći grupu i svejedno je s kim ćemo igrati jer će nam se u knock-out fazi priključiti Marin.
"Koji je taj?" upitasmo. "Moj roćko, od tetke mi sin, Marin Pongračić, igra za Bajern Minhen."
Samo smo ga izignorirali kontajući u sebi kakav i ti i tvoj roćko.
Bez većih smo problema prošli grupu.
Pred utakmicu osmine finala u pratnji oca se pojavljuje dječak. Premiran, preskroman i pretih. Sitnije građe, mlađi od nas par godina, manji od nas za glavu, plave kose koju češlja u stranu i cijeli obučen u Adidasovu opremu minhenskog Bayerna.
U tom momentu je samo 13 godina prošlo od rata i svi nekako teško živimo. Uglavnom su svi dječaci imali Lancast patike, koje su bile jedine prihvatljive jer su koštale 30 KM, a vrijeme će pokazati da su bile i više nego odlične. Čvrste s prošivenim đonom, mogle su izdržati cijelo ljeto. Jedino je Reno Drljo ponekad dolazio u očevim Diadorama, zato što je nosio broj 44 od trećeg razreda.
Marin se počeo zagrijavati, a mi ga naravno odmah osudili da ne zna igrati i da je ta oprema samo šminka za njegovo nogometno neznanje.
Nagovoriše nas da ga pustimo da počne igrati od prve minute. Igrao je klasični školski, disciplinirani nogomet prvo poluvrijeme. Vidjevši da s nama ne može odigrati ni dupli pas (osim s autorom ovog teksta), uzima stvar u svoje ruke. Lagan kao pero, od gola do gola dribla svakog igrača i zabija golove. I tako sve do kraja turnira, kada smo podigli pehar.
Dolazio je u Kreševo ljetovati i par sljedećih godina ali se više nije igralo lopte. On je nastavio trenirati, a mi smo, krenuvši u srednje škole, počeli otkrivati bistra i obojena pića, te prerađevine duhana.
I evo nas. Više od petnaest godina je prošlo od ove priče i gdje je njega dovelo trening i upornost. Gdje je on, a gdje sam ja.
Ja – ugovor na neodređeno, živim u Kreševu, ne treniram, mogu opušteno gledati Hrvatsku na Euru.
On – mijenja klubove i potpisuje nove ugovore, često se seli, stalno trenira, ne smije piti pivu dok Hrvatska igra.
Heh.
Kreševo nikada ponosnije nije iščekivalo Prvenstvo. Ozare se svima lica kad vide da se Pongračić unese sucu u facu ili kad odbrusi nekom bezobraznom napadaču s frizuricom. Ima u njemu itekako kreševskog osjećaja za pravdu, a ima i kreševskog prkosa.
Mi smo dobili reprezentativca, a Hrvatska je dobila štopera koji zna igrati, ali i pokazati zube kad treba. Igrača kakvog nismo imali od Joea Šimunića, koji je opet naš, iz Otigošća.
Sretno Marine, na dobrom si putu da postaneš ministar Hrvatske obrane. Uz tebe je Kreševo!
Renato Pejak, načelnik općine Kreševo, je početkom ove godine na ''Proglašenju najboljih sportaša Kantona Središnje Bosne'' uručio zahvalnicu Marinu Pongračiću za neizmjeran doprinos kreševskom sportu.
Ponosni ujak je primio zahvalnicu u njegovo ime.
