Piše: DAMIR TOLJ/SLOBODNA DALMACIJA
Foto: ANTE ČIZMIĆ/CROPIX

Snijeg pade na behar, na voće...

Nije neobično da zima repom ošine i u aprilu. Još jednom, prije nego što ode lijepoj svojoj i dalekoj kući na sjeveru. Pa udari po baščama i ledinama. Gorskim mističnim stazama. Kud god prođe, pahuljama pospe jabuku i šljivu u cvatu. Zerdeliju! Ljubičast kaćun i žućkastu jagorčevinu.

Ko da kroz prste soli mladu janjetinu. Sitnom onom solju, bosanskom, tuzlanskom, pa nek bi krupna stoput bolja bila na lešanom mesu. I sočnom planinskom krumpiru.

Ukratko – buđenje ranog proljeća i blaga bol u grudima. Katolici su usred Velikog tjedna, čekajući Uskrs. Muslimani poste ramazan, eno im gore kandilji na munarama i mirišu topli iftarski somuni, lepinjice s čurekotom, kimom, a Židovi slave Pesah, izlazak iz egipatskog ropstva, uz macot, beskvasni kruh, gorko zelje i janjeću koljenicu.

JEDNA JAJA ZA SV. LUCIJU, DRUGA ZA USKRS

Sve smo ih sreli u tom divnom kraju, Bosni Srebrenoj i kraljevskom Kreševu gradu, gdje još odzvanjaju udarci čekića po nakovnjima iz stotina drevnih majdana, đe se vruće gvožđe kuje i sloboda od davnina snuje. Još tu pamte Katarinu kraljicu Kosaču i Tomaša kralja Kotromanića.

– Mašio si, momak! Imamo mi druga jaja za Uskrs… Ova ti to nisu. Ova su ti jaja više za Svetu Luciju. Pošto je ona zaštitnica kovača, a ovo ti je stari kovački kraj. Zato ti mi ta svoja jaja i potkivamo. Nisi se ti ni ženit mogo ako jaje prije nisi potkovo! Dok ova uskrsna farbamo, to je više ženski poso bio.

Stjepan Biletić iz Meljina čitav je vijek proveo ko učitelj male djece. Nekad je u kraju bilo sedam područnih škola, a danas u centralnoj svi đaci stanu u jednu smjenu.

Potkovao ih je Stjepan tisuće: od malešnih ptičjih i prepeličjih do nojevih, pozamašnih. Doteklo ih je svuda, širom kruga zemaljskog. Nojeva do Australije! Danas se potkiva olovnom potkovicom, pa je mrvu lakše, a do prije 50 godina potkivalo se željeznom. I čavlima željeznim! To je bio izraz kovačke majstorske vještine. Zrelosti.

Nekako se u tim razmišljanjima – o buđenju novog proljeća i pobjedi života nad smrću – ukorijenila i simbolika šaranja pisanica, uskrsnih jaja, veselih zečeva, pilića i gnijezda.

Kreševsko potkovano jaje zaštićeno je 2014. godine. Da ga ne pokradu. Kaže Stjepan da imaju neki Mađari. Svojataju ga. I Japanci da su pokušavali. Čak i Rumunji, odnosno Hrvati iz Karaševa, manjina navodno kreševskih korijena.

– Džaba, naša je to tradicija, kreševskih Hrvata.

Stjepana je umijeću potkivanja jaja naučio Frano Ivičević, stari kovač, još je u “Čeliku” radio. Najprije je to bila kovačka zadruga, zatim i poduzeće za izradu kovanog alata, uglavnom poljoprivrednog.

U KREŠEVU JAČA TORCIDA NEGO BBB

A pogoni su bili između mjesta, stisnutog u dolinici između brda, kao u škripcu, i drevnog franjevačkog samostana – jednog od triju srednjovjekovnih koji su preživjeli 400 godina turske vlasti, uz fojnički i onaj u Kraljevoj Sutjesci – na dominantnom proplanku. Da jedni druge bolje vide, narod i fratri. Između njih su, kažu neki Kreševljaci, socijalističke vlasti kasnije nasadile kovačku tvornicu kao tampon-zonu. Iz koje da je bubalo jače od crkvenih zvona.

Potkovice su izlivene u olovu. Najbolje iz vodovodne cijevi od pola cola. Ili iz vodokotlića, od tri osmine cola. Mekše su od željeznih i lakše za kreševsko potkivanje.

Oblikuju se na modelima, izrađenima također od jaja. Ispušu se žumanjak i bjelanjak, a ulije se cement i pijesak s vodom.

– Dobije se betonski model. Na njemu oblikuješ potkovicu. Iz drugog jajeta izduvaš sadržaj, to je ženi za pite, kolače, kajgane i slično. Prije sam duvo na slamku, a sad kompresorom ovim, malo smo se modernizovali. Rupe u ljusci bušilo se oštrim šilom, danas ovom malom bušilicom. U zubara nabavljam burgijice.

One zubne?!

– Ja, bolan!

Posebnim čavlima, saviju se ko udice pa ih Stjepan provlači kroz rupice, veže se potkovica za ljusku:

– Nekad krene pa ide, a nekad neće pa ga jebi… Zateže se da ne pukne! S donje strane. Tako da jaje leži na potkovici. Danas se s gornje strane dodaju razni simboli, grbovi – ima i Hajdukov (jaka je Torcida u Kreševu, jača nego Boysi) – amblemi, svašta, može i logotip firme.

NI ZA ŠTO DRUGO NE VALJA...

A ekseri?

– Kineska žica za lemljenje, od milimetra: ni za šta drugo ne valja već za potkivanje jaja!

Ako ćete kreševsko jaje s potkovom, to vam je pet maraka. A s potkovicom i grbom Hajduka – cener! Svega još nekoliko Kreševljaka održava tradiciju koja gasne: nesta naroda, nesta kovača, nesta jaja.

Čujemo da su iz Kreševa išle karavane za Dubrovnik, Tursku i Malu Aziju. Po sto konja nosilo je kovan teret, alate i oružje, filigranski izrađen kreševski nakit nosile su daleke gospođe i kadune. Živa se vadila, srebro topilo, željezo okivalo.

– Ti ni žensku nisi mogo potkovat ako nisi znao jaje! A vidi mene danas: mažem se ko kljuse tim gelom konjskim za tetive. Najverojatnije ću za ovim stolom i završit karijeru…

Kovač Dalibor Biletić jedan je od rijetkih kreševskih kovača danas:

– Sav poljoprivredni alat kujemo: sjekire, krampove, ašove, budake, onda sačeve, verige, sve što ide. Sačeve ti, naprimjer, izvozimo u Australiju. Svake godine il dvije idu sačevi dolje brodom…

OSTALE TRI KOVAČNICE

Ajde?!

– Bogami!

Kako radite?

– Na starinski način. Prije su čekiće gonili mlinovi, zato su majdani i bili uz potoke. Ko u Varešu što ima i sad, u selu Oćevija. Danas je u nas ipak malo modernije, imaju motori da vrte. Danas su u Kreševu ostale još tri kovačnice, a pred rat ih je bilo 27! Evo, čujem da je prije sto godina bilo 280 duganja, tih malih kovačnica, ko što je i ova bila, u svakoj drugoj kući.

Potkivaš li jaja?

– Jok! To ovi stariji rade.

Ti si onda više ko hard core, heavy metal.

– Isto teškaš, ha-ha-ha…

U Gospinoj crkvi ponad ubave kreševske čaršijice, još bolje kazano, stare urbane jezgre i danas dobro očuvane, s brojnim bosanskim kućama, krečom bojenima, pod šindrinim crnim krovovima na četiri vode, u toj, dakle, Božjoj kući, neki stari Bachov koral odsvirao nam je nadahnuto Frano Martinčević. Dok je kasni snijeg bijelio drevni grad. I kasnije nam pokazao sve što o Kreševu treba znati!

– Ja sam jedini magistar orgulja u BiH, koncertni orguljaš. Iz drevne kreševske loze Martinčevića, zna joj se trag 450 godina!

HRVAT I ŽIDOV I MLADIĆEV ĆATO

Frano ima dvojak identitet. I dva imena. Drugo je Yehuda. Nosi i dva prezimena. Jedno ste čuli, kreševsko je, ćaćino mu. Ali orguljaru je važna i ženska, materine matere strana, a ona vodi u Solun, pa u Makedoniju. Prezime koje slijedi žensku liniju Franina identiteta je Kolonomos.

– Tako ti ja osjećam hrvatski i židovski puls, korijen, kulturu, tradiciju i identitet… Pa čak i makedonski!

Mogao bi roman napisati. Više od 20 godina živio je u Norveškoj. Rekli bi ljudi iz Bosne, gore kod šarafa! Onog na globusu, uz sjevernu Zemljinu os.

– Iz Sarajeva sam prvo odletio u Beograd, sa još 700 natiskanih ljudi, onim “kikašem”, Boeingom iz Ugande. Avionom punim oružja što ga je JNA zaplijenila na početku rata u Hrvatskoj i uhapsila Antona Kikaša.

Po svijetu mu je četvero od ukupno devetero djece, Sara, Ivan, Janko i Nastasja, odrasli su to već ljudi, a u Kreševu – u bosanskoj kući, na one četiri vode, u kojoj se 320 godina rađalo i umiralo 19 naraštaja Martinčevića – orguljar čuva još pet dragulja:

– Rebeka Iva ima 18 godina, Petar Yitzhak 16, Ivo Joshua 13, David Ya’akov 11 i Moshe Jordan 7,5. Ukratko, samohrani sam otac petoro djece, trenutno bez stalnog zaposlenja, pa nam životni izazovi nisu strani zadnjih godina, a posao bi mi jako dobro došao. Volio bih i u Hrvatskoj.

SVIRAM JA TAKO NA PIANINU...

Frano je, veli, akademski školovan glazbenik, sedam jezika govori, svijeta pola vidio, koncerte imao, tisuću nastupa u 30 zemalja, albume snimao. Sportski klub u Kreševu vodio, turističkom promocijom mjesta i kraja se bavio, savjetnik predsjedavajućeg Doma naroda u Parlamentu Federacije BiH bio, dislocirani studij glazbene umjetnosti vodio. Svašta još.

Ne biste vjerovali, stigao je biti i ćato, pisar najpoznatijeg budućeg ratnog zločinca s ovih prostora, osuđenog u Haagu na doživotnu robiju.

– Sviram ja tako Rahmanjinova na pianinu u Domu JNA u Štipu, vježbam. Osamdesetih… Kad, eto ti Ratka Mladića. Tek će on postat “Mladić”. Pita šta se to svira. Ruski kompozitor?! Svidjelo mu se! Pita znam li tako kucat i po mašini. Dobro, kaže, onda čizme, uprtači i sutra kod mene...

I kad smo već u fratarskoj kući na kreševskom brijegu, nek znate i da je Frano stigao biti i franjevački sjemeništarac u Visokom. Gdje danas traže piramide. I gdje se za turskoga vakta išlo promijeniti ime.

“Sretan Uskrs!” Razapeli su Kreševljaci čestitku nad ulazom u grad. Uz šareno bojene pisanice. Pokraj velikog kreševskog potkovanog simbola na visoku stalku. Koji je vidio i bolje dane.

Tu je ipak – zna se – jaje arambaša!            

SAMOSTAN SV. KATARINE ALEKSANDRIJSKE

– Samostan sv. Katarine Aleksandrijske datira još iz srednjeg vijeka, prije Turaka, i jedan je od tri koji su nadživjeli Osmanlije. Paljen, rušen i obnavljan. Današnja zgrada je iz Austro-Ugarske. I crkva Uznesenja Blažene Djevice Marije je stradavala.

Ova je primjer moderne sakralne arhitekture iz 1970. godine. Autor vitraja je Đuro Pulitika, po nacrtu Ive Dulčića. Dulčić je autor i pet mozaika na pročelju. Interijer je oslikao Đuro Seder. Bistu fra Grge Martića napravio je Ivan Meštrović...

Pastoralna skrb čitave Hercegovine u tursko doba vodila se iz kreševskog samostana. Zato nije čudo da je u Kreševu djelovao i čuveni posuški Hercegovac fra Grgo Martić: odlikovali su ga i turski sultan i bečki car. U njegovoj spomen-sobi u muzeju imamo i sablju koju mu je darovao ban Josip Jelačić. Na njoj ćirilicom piše: “Živio ban Jelačić” i “Sve za domovinu”.

Kustos veli da čuvaju i raritetnu knjigu “De re metallica” (O metalima), autora Georgiusa Agricolae, iz 1657. godine. Još je samo jedna takva u cijelosti sačuvana u švicarskom Baselu. Rudarskom biblijom je zovu. Važna za rudarski kreševski kraj sa živom, željezom, baritom, pa i srebrom i zlatom. Kovači su bili katolici, pa su ih i Turci štedjeli jer su im trebali.

TRISTA ČUDA

Trista čuda je u Kreševu. Naprimjer, neobično lijepo selo Vranci u dolinici pod obraslim obroncima planine Lopate. Tu je stari rimski most u kamenu izveden. Gustu, mahovinastu bradu ne moči mu bistar potok dok poskakuje veselo niza stranu. Tu je više kuća proglašeno nacionalnim spomenicima BiH - šindrom pokriven krov na četiri vode, četiri obijeljena zida i malešna prozorska okna.

I metalne tahte (ta‘te). U tursko doba, crkvena zvona vlastima nisu bila baš omiljena glazba, pa su se katolici morali domisliti jadu: budući da su bili rudari i kovači, iskovali bi metalne ploče, objesili ih o gredu i željeznim batićima stvarali zamjenski zvučni dojam.

Nije daleko ni Oberska jama, gdje se od davnina vadio mineral cinabarit ili rumenica, najvažnija živina ruda, a živa se koristila za topljenje zlata.

Slikovite Deževice, između padina Vranice i Bitovnje kriju svetiše sv. Jakova Markijskog, talijanskog franjevca koji je djelovao u Bosni. Tu se crpilo srebro i olovo još u srednjem vijeku.