Na drugom kraju jezerceta, na zidu, malo iznad vode je udubina. Koliko može vidjeti s tog mjesta gdje stoji, optočena je kristalima svih bojâ, pa iz nje dolazi neobična svijetlost. Zapravo otuda dolazi blještavilo u paleti svih duginih bojâ. Od te ljepote obuze ga toplina. Tijelom mu, od glave do pete, prođe blaga jeza radosti, obuze ga osjećaj kao da mu mravi projuriše svim mišićima, svakim nervom. Divi se ljepoti i čudi kako kamenčići tako čarobno blješte, kao da su same zvijezde nebeske.

I, da li mu se učini... ili je vidio da u toj udubini ima nekakva škrinja?

„Otkud ovdje škrinja? Tko ju je mogao donijeti? Jesu li ljudi već bili ovdje?“ Nameću se pitanja jedno za drugim. Na njih on ne zna odgovor. Stoji kao kip, nakratko ukočen, nepomičan. Osjeća da je blizu kraju puta. Sada između njega u tom svijetu tame, glasova koje je čuo, zvukova udaraca pijuka o kamen, čarobne svijetlosti i škrinje, koju je nazreo u udubini optočenoj draguljima, ispriječilo se još samo jezerce dugačko nekih desetak metara, duboko, ako ga oči ne varaju, njemu do koljena.

Ne čekajući više ni trena, zagazi u mirnu, poput zrcala blještavu vodu.

Došavši do udubine zagleda se u škrinju, koja je optočena mjedom i srebrom, a na sred poklopca se zrcali figura prelijepe djevojke u bijelom plaštu i s divnim rubin-crvenim cvijetom u kosi.

I čudno, ali kao da osjeća divan svijež miris cvijeta i livade.

Mijo je u transu, kao omađijan otvara škrinju. U njoj mu pred očima bljesnu medenožuti kristal nalik zvijezdi s tri kraka, predivnog sjaja, u čijoj formi je zatočena ista ona figura djevojke s poklopca. Čarobno lijepa djevojka u bijelom s divnim rubincrvenim cvijetom u kosi.

Okreće kristal pažljivo ga premještajući iz jedne ruke u drugu. Zagleda ga sa svih strana, prevrće ga čas lijevo čas desno, pa ga zatim okreće i gleda odozdo i odozgo dok se napokon ne dosjeti, pa skinu košulju, u nju umota kristal i pođe dalje.

Krenu ka glasovima, tamo otkuda su dolazili zvuci kopanja, kuckanje pijuka o stijenu i čekića o špic. Napravi nekoliko koraka a onda, odjednom, samo se okrenu, pregazi namreškanu vodu jezrceta i uputi se nazad putom otkuda je došao.

Na rubu svijesti od iscrpljenosti i studeni zadnjom snagom ispuza vani. Odmaknu se nekih dva-tri metra od izlaza, za dalje nije imao snage, i klonu. „Da samo malo odahnem“, misli, „da dođem do daha, pa ću onda na pos’o odgrađivanja.“ Stisnuo je smotuljak košulje uza se i nakon nekoliko udisaja, opruži se zatvorivši oči kako bi odmorio. Odjednom, kao munja iz vedra neba, prolomi se tutanj. Došao mu je do svijesti kao udaljeni potmuli udar groma i kao da osjeti kako se zemlja pod njim stresla. Bio je preumoran da bi razmišljao šta se dešava, posve se prepusti blaženom stanju opuštenosti i smrači mu se, kao da i zadnji tračak sunca za oblak zađe.

Uzbuna u svijetu patuljaka

Dok se Mijo još vraćao išao je iz jednog hodnika u drugi, peo se liticama, pa kroz pukotinu se provlačio zadnjom snagom, koja je, tko zna otkuda, adolazila u njemu. Osjećao je nazočnost još neke druge snage i neke sile koja neobjašnjivo u njemu nadolazi kad god je na izmaku snage. Naravno, on nije znao da je tu stalno uz njega Pokola.

Kad su vile došle svijesti od opčinjenosti, što bješe posljedica prethodnog događaja, rupar je već bio nadomak izlaza. Vile je, zapravo, uznemirila galama i zbrka u njihovom svijetu. Tek tada su shvatile da se nešto strašno dogodilo.

Kad su vidjele patuljke kako, kao mravi kad im razvalite mravinjak, jure lijevo-desno zbunjeni, ne znaju šta tko treba činiti, postane im jasno i odmah su pokušale zaustaviti starog rupara, ali im je u dlaku izmakao kroz prolaz u vanjski svijet.

Shvatile su da je odgovornost na njima koliko i na patuljcima, jer one su bile čuvarice ulaza. I dok su one planirale kako će u noći koja dolazi otići u Kreševo, naći rupara, uzeti kristal i sve će biti riješeno, podzemljem se zaori...

- Vodeni! Vodeni16! – protutnjalo je podzemljem jače od najžešćeg gorskog udara. - Djeca vam odnesoše veliku tajnu! Zatreslo se tlo. Zrakom u tami podzemlja strujalo je poput najžešće oluje. Svaka riječ je bila jača od najjačeg udara groma. Zvučalo je tako da se i Bogu podzemlja i voda, Vodenom i rusalkama17 ljudski rečeno dah zaustavio i kosa digla na glavama od jeze.

16 Vodeni – Bog voda i bog podzemlja, vječiti Perunov18 rival, u slavenskoj mitologiji.

17 Rusalke – kćeri Vodenog, opake i zle ili dobre vile (ovisi od teritorija gdje

se pripovijeda o njima) koje borave u vodi. Samo za Rusalnu nedjelju izlaze

u ovozemaljski svijet.

18 Perun – u slavenskoj mitologiji Bog neba, zemlje i zraka.

- Stjepan Zelenika MOST SVJETOVA (roman), FELJTON, Šesti dio.