Mijo puže hodnikom rupe. Snaga mu je na izmaku. Jedva se kreće koliko je tijesan prolaz u kojem se nalazi. Studen mu obuzima tijelo, ali opet ga nešta tjera da ide naprijed. Ponekad osjeti kao da ga netko ili nešto gura da ide dalje. U nekim trenutcima mu se čini kao da je zrak rjeđi, tada teže dolazi do daha ali, samo tren kasnije, opet mu se vraća snaga pa lakše diše. Čas mu je toplo, pa čas hladno, sada jedno, pa onda drugo naizmjence obuzima mu cijelo tijelo, ali on kao u grču puže kroz rupu ulazeći sve dublje. Koljena su ga već zaboljela od puzanja, dlanovi otrnuli od sitnih kamenčića koji ga bodu dok se odupire o tlo, znoj ga probija od napora. Prije samo pet minuta mislio je kako će mu srce iz grudi iskočiti koliko se bio zadihao i, koliko god je jače udisao, sve mu je više nedostajao zrak. A sada, za veliko čudo, sve je to k’o nekom čarolijom nestalo.

Bio se obradovao kad se na početku, nakon onih prvih petnaestak metara puzanja, mogao ispraviti, ali ga je opet uskoro put naveo da se mora provlačiti i puzati i tako naizmjence. Sada se opet osjeća kao da je tek krenuo i može pun snage ići dalje. Tu i tamo na zidovima su ukrasi u obliku draperija, kamenih curaka, manjih stalaktita i stalagmita u raznim bojama bijeloj, žutoj, crnoj i crveno-narančastoj. Na nekim mjestima se jedva provlači kroz splet tih ukrasâ kako bi mogao nastaviti. Kapljice vlage sijaju na zidovima poput sitnih dijamanata. Nadlanicom briše znoj sa čela i puže dalje a da i sam ne zna šta ga to neodoljivo vuče....

...Tko zna koliko je dugo tako išao, skretao lijevo pa desno i peo se uz stijene, spuštao niz litice, gazio vodu skoro do brade i prelazio premošćene bezdane i ponore, kad, odjednom, počeše kao na slajdu da se smjenjuju slike, jedna za drugom. Vidje sebe kako ide kroz dvoranu veličine osrednje dvije spavaće sobe, pa prođe pokraj slapa potoka čiji je huk bio još odavno čuo. Odmaknuvši nakon napornog provlačenja nekim uskim hodnikom skrenu iza oveće zbočine, pa se spusti nekih pet metara niz liticu. S desna se do njega probi slabašan zvuk udaraca pijuka o stijenu i čekića o špic. Čak u jednom trenu ču govor, jezik nerazgovjetan, ali bio je to ljudski glas. Bio je posve siguran da je čuo ljude. „Da tamo nisu mali zeleni?“, od te pomisli prožme ga jeza i usprkos osjećanjima, blagom drhtanju i strahu, suhom grlu i okusu gorkog što ga čovjek osjeti kad mu je muka, ono nešto u njemu je jače od svega toga, pa ga tjera dalje, sve dok nije stigao do jezerca, koje se ispriječilo ispred njega. Prosulo se od zida do zida hodnika sjajno i bistro k’o suza. Dugačko je nekih dvadestak metara i nije bilo dublje od njemu do koljena...

Fratar završava lijećenje Mijino i odlazi u posjetu Skopljku

Fra Mato je zašivao ranu na Mijinoj cjevanici. Mora da je neka od igala malo popustila jer je ubadanje Mijo povremeno osjećao.

Napipa rukom pod jastukom zamotuljak. Želio se uvjeriti je li kristal tu. Nije ga dao nikome. Htjeli su mu uzeti zamotuljak kad su ga povrijeđenog stavljali na kola, no on ga je čvrsto stiskao i nije popuštao. Vjerojatno mu je briga da sačuva kristal što ga je umotao u košulju i dala snagu koja ga je i u najtežem trenutku držala pri svijesti. Kad je fratar završio šivanje, zagnjurio je kudelju u razmućeno jaje i ovio je nekoliko puta imobilizirajući ondje gdje je namjestio kost. Zatim je petu nježno masirao i tko bi sa strane gledao rekao bi da je samo onako blago gladi. Onda ju je ojačao opet kudeljom umočenom u jaje tako da se stopalo ne može pomjerati i tek tada je iz bolesnikova tijela izvadio, jednu po jednu, svoje čelične igle, malo ih sprljio na plamenu svijeće i spremio ih u kutijicu.

- Eto, ja sam kosti doveo u red. Ne dajte mu da se preveć pomjera i sve će, uz Božju pomoć, za koji tjedan ići nabolje.

Zatim se pozdravio s Mijom, Antom i Perom Strukićem, blagoslovio ih i izašao. Još je nešta doviknuo izlazeći iz dvorišta u glavnu ulicu što oni nisu razumjeli. Nakon toga se nije uputio kaldrmom ka samostanu, nego je krenuo na drugu stranu, dolje, kraj gradskog bunara u Široku ulicu, pa Rijekom ka Međumostinama, Skopljakovim u Mahalu da vidi kako je dječak. Kad su mu otvorili mandal, odmah s vrata vidio je radost na licima ukućana i njega obuze blago zadovoljstvo.

„Mogle su stvari krenuti i drukčijim smjerom. Hvala Bogu ovaj put nijesu.“ razmišljao je.

Dječak je već bio na nogama i igrao se, tko zna gdje, s prijateljima.

Anto nosi kristal u magazu

Kad je fratar izašao i narod se razišao, Mijo je u povjerenju bratu Anti ispričao što se dogodilo. Zapravo, ispričao mu je ono čega se sjećao nakon čega mu je dao zamotuljak kako bi ga Anto sakrio u magazu u kameni zid.

– Turi ga u onu rupu iza kamena na malom zidu, ma, znaš, di smo k’o djeca sakrivali naše stvari. Pa kad bude prilike onda ćemo proviđat s njim. – rekao je. – Meščini da je to kamen nekako drukčiji od drugih. Morebit ćemo jednom na njemu moći dobro zaraditi.

- Ali - čudio se Anto - kako se dogodilo da ti stijena nogu skrši, a da se ničega ne sjećaš?

- Mora da me zakačila neka od onih što su se obrušile nakon mog izlaska. Biće, ono, kad me umorna svladao san, nisam se bio odmaknuo od mjesta gdje se odronilo. Ma, nešto mi se sve čini, k’o kroz maglu mi nadolazi, da sam čuo tutanj. Ono, samo tren prije nego me san svlad’o k’o da se zemlja zatresla. Ne sjećam se ni kad me pritisnulo, ni kad sam se izvukao od stijene i oslobodio iz odrona. A, opet, k’o da sam stalno bio budan i da mi se učinilo dugo k’o godina dok su jutrom došli do mene. I, za veliko čudo, noga me tek na kolima počela boljeti.

Anto je odnio zamotuljak u magazu, rekavši da će nakon toga u radnju, ima posao koji treba što prije završiti. Znao je da je sad najbolje pustiti brata da dobro odspava kako bi se odmorio.

- Stjepan Zelenika MOST SVJETOVA (roman), FELJTON, Peti dio.