Nikilić Anto, domaćin iz Srednjeg Čela, koracao je uz fratra niz Crkveni put:

- Moj brazer Mijo mi reče da se, samo što se pomak’o, stijena odronila i otisnula se pravo njem’ na nogu. Kaže da nije im’o kade ni jeknut.

- Jaki je Mijo, znadem ja njeg još iz djetinjih dana. - fratar će.

- Ivo i Juro, njegovi pomoćnici, našli su ga đe leži skršene noge kad su jutros došli na poso u Crnu rijeku. Kažu da je bijo pri sebi, slab, iscrpljen, blijed k’o smrt, a, opet, kažu, dok su ga nosili na kola, nije ni zastenj’o. Ono koliko mu je skršena noga, a izdurat da ne jekneš bar malo, mnijem da obični čojek nije kadar to izdurat brez glasa. I kad sam ga vidio samo se molijo, moj Mato 5. Cijelim putom svo vrijeme je bijo pri sebi. Tek kod kuće je počeo drijemat. Potkoljenica mu puno krvarila, pa su mu nogu stegnuli iznad koljena.

- Sreća je da su jutros pomoćnici uranili malo prije nego inače. Ne bi Mijo dočeko drugi dan da je puno krvario. - i onda poluglasno, više kao za sebe - Da je liptila krv već bi bilo prekasno za njega. Ma kakvi, pa ni pomoćnici ga ne bi zastali živa. – zabrinuto će fra Mato pa ubrza korak.

- Krv mu je lagano curila, ali nikako da se zaustavi. Htjeli su spaliti krvnu žilu, a ja njesam dao brez tebe.

- Dobro si učinijo, Anto. Sade je na mene red, ja ću to kako treba učinit. Zaškripi kapija jer su stigli do dvorišta.

- Odmah iđemo njemu. Đe je? Je li u kući?

- Evo, u kujini, leži na sećiji. – kaza žena koja se zadesila pokraj vrata i ukloni se da mogu ući.

U prostoriji se čuo žamor ženâ, koje su odnekud donijele klupu, smjestile je nasuprot povrijeđenog i zapodjenule molitvu.

Htijući tako pomoći činile su još veću pometnju.

- Hajde, raziđite se! De, da projem! Otvorite pendžer! Izađite iz kuće, neka imamo zraka! – oštro je reagirao fra Mato nakon ulaska u prostoriju. Neki su se ponudili da ostanu. – Neka, sad ćemo nas dva bit ovdi. Vi samo izađite.

Izašao je za ženama kao da ih ispraća, prešao pogledom po narodu u dvorištu. – Der mi pošaljite jednog dobro jakog muškog. - Krenu u prostoriju, koraknu dva koraka, pa, kao da se sjetio, okrenu se, napravi korak prema dvorištu pa dobaci: Pošaljite mi Peru Strukića, on je mlad i jak. – Onda se obrati Anti i Miji. – E, moji junaci, saćemo mi to ured učinit.

Zatim je na stol uz prozor stavio crnu kožnu torbu i iz nje počeo vaditi pribor: tri nožića raznih profila i dužine oštrice, zatim zavoje, škare, hirurške konce, igle, pincetu, i još neke sitnice, a onda je izvadio lijepo izrezbarenu drvenu kutijicu. U njoj su u neku mast bile zalivene čelične igle za akupunkturu.

Sjaje se k’o sijeda vlas, tanke k’o najtanja žica na samici6, a dugačke k’o ažiprst.

Ubadao je igle da lokalizira, zapravo umrtvi nerve na mjestu prijelomâ kod Mije kome je u majdanu u Crnoj rijeci otisnuta stijena prelomila nogu na dva mjesta.

- Evo ti ova ovdi. – ubadao je tanku dugačku čeličnu iglu u točku iza uha.

- E, još ovdi … - još jednu je zadio iza uha pa krenuo naniže i ubadao igle na još pet-šest točaka po cijelom tijelu. Dok je to radio komentirao je kao da sâm sa sobom razgovara:

- Takooo… još ovdi … e, sad je dosti. Tako će s Božjom pomoći da ti budne bolje.

Nakon kraće stanke upita: - Kako to bijaše, moj Mijo?

Mijo je počeo, a sve zapliće jezikom kao da mu je zadebljao nakon probdjevene noći uz rakiju. Teško je preko njega prevaljivao riječi kao da hoće zaspati.

- Sâm sam ti jutros uranijo da pomaknem jednu stijenu kako bih mogao otvoriti veliku žilu crvenice7 i tetraedrita8 što se pojavila i zalazila za tu stijenu. Ma, momci su se vazdan jučer mučili oko nje a nijesu je mogli pomjeriti. Bila je kondak je šumarice vile drže i ne daju da je odbijemo.

- Ih, pa ti, Mijo, k’o dijete, đe ćeš sam u majdan?

- Eh, moj ujače, da zna čojk đe će ga belaj dočekat, nikad ne bi iš’o tamo.

- Ma, ja, tako je. Sve je Božja volja. Sve je porad nečeg neki nauk. Ko zna zašta je ovo dobro što se desilo?

Dok je fratar završavao ove riječi Mijo je sklopio oči. Nije više imao snagu opirati se snu. Noga je na posječenoj natkoljenici krvarila što je fra Mato brzo zaustavio povezujući manji krvni sud. Kost na tom mjestu je bila čitava. Ispod je bio vanjski prijelom potkoljenice. Kost se bjelasala i virila je špicom naprijed kroz probijenu kožu na cjevanici. Fra Mato je to doveo u red na čuđenje braće Nikolić i Pere Strukića, njihovog susjeda u Srednjem Čelu, kojeg je on maloprije pozvao da, ako zatreba, pomogne pridržati Miju.

Dok je fratar namještao kost povrijeđeni rudar se nije ni pomaknuo.

Ponekad bi se nakratko trgnuo progledao i kao da se to što doktor radi njega uopće ne tiče ponovno zažmirio ili bi kratko gledao oko sebe i prozborio koju s bratom i Perom. Kad je na tom dijelu noge sve bilo gotovo, Pero i Anto, ogledajući jedan drugog pa fratra, nisu se mogli čudom načuditi kako to da Mijo nije ni jednom ni zastenjao niti bar prigušeno jeknuo. Nikako zahvat Miji se, kao nekim čudom, pojavio blagi osmijeh na licu i on je utonuo u san.

- Stjepan Zelenika MOST SVJETOVA (roman), FELJTON, Treći dio.

4 - Pokola - (slav. mit.)zao duh iz podzemlja
5 - fra Mato Nikolić - *Kreševo 1776. (1784).g + Žepče 9.XII.1844. godine. Prvi
školovani liječnik u Bosni i prvi koji je primjenjivao akupunkturu.
6 - Samica – mala tambura.
7 Crvenica – ruda žive je zemlja crvene boje HgS.
8 Tetraedrit - zlatonosna olovna ruda Cu3(Sb,As)S3, 25.