Legende su duh naroda. Bez narodnog pripovijedanja sam narod je siromašan, duhom i maštom. Legende pokazuju snagu i jačaju identitet naroda.

Vođen ovim zaključkom htio sam oživjeti legende naših prostora i pokazati da narod s ovih prostora zaslužuje i zavređuje da ga provedem kroz pripovijedanje slavenskom mitologijom, kroz dogodovštine elementarnih bića (vila vilenjaka paruljaka i dr) i kroz stvarni život rudara i kovača i obićnog čovjeka ovih prostora.

U rudarskim krajevima odvajkada postoji legenda o malim zelenim,koji zalaze po rudnicima i rudokopima. Priča se da su ihneki rudari vidjeli, susreli se s njima, mimoišli se s njima u tami nekog od uskih hodnika.

Vjeruje se da, kad ih vidite, ne smijete im se obraćati niti ih išta pitati, jer će se, u protivnom, zarušiti okno ili će se dogoditi neka druga teška nezgoda.

LEGENDA O MALIM ZELENIM

Duboko u tami, ispod nama znanog, nalazi se svijet u kojem žive patuljci tame. Njihov je posao da kopaju blago, kristale, drago i poludrago kamenje kako bi ga što više sakupili na jedno mjesto i lakše sačuvali od ljudskih željâ i pohlepe.

Žive u tišini podzemlja brižno skrbeći o mjestima na kojima se nalazi najveće bogatstvo. Jedno od tih mjesta je odmah ispred njihova prebivališta. U jednoj sjajnoj udubini, optočenoj kristalima čađavog, ljubičastog i žutog kremena, crvenih i zelenih smaragda i rubina, desetak koraka odmaknuta od njihova prebivališta nalazi se, odnedavno, jedna posebna škrinjica u kojoj je bila najjače čuvana tajna - velika tajna.

Smještena je bila u kristalu s tri kraka što izgleda kao trokraka zvijezda uhvaćena u prostom sanduku, koji je napravljen od korjenskog čvora bagremova drveta i može trajati vječno.

Škrinja je po bravici i šarkama ukrašena mjedom i srebrom.

Nasred poklopca je izrezbarena divna djevojka u bijelom plaštu za koji, dok ga gledate, imate dojam da viori na povjetarcu, čak joj osjećate svježinu i dah. Djevojka je duge crne lepršave kose s rubin-crvenim cvijetom čiji sjaj i ljepotu još jače dočarava miris livade i cvijeća koji se još, osim tu, može osjetiti samo na nekim visoravnima.

Priča se kako su neki čobani osjetili taj čarobni miris, ali ga nikada nitko nije uspio ni blizu dočarati riječima. (To valjda i jeste moć čarobnog svijeta.)

Lik djevojke s čarobnim osmijehom na licu je u svakom kraku. Ako se zagledate imate osjećaj da je na površini, a istovremeno je i u dubini, zatočen usred kristala.

GLAVA 1

Ivo i Juro kopaju u Crnoj rijeci

Kada se s istočne strane planine Meoršje spušta šumskim putom od prijevoja Blinje ka Sastavcima, pa zastane na Djevojačkoj krivini nakon što se čuje liktanje, pogled privuče pod oblacima kružni let jastreba nad usjekom Crne rijeke, a dah zaustavi ljepota planine Tmor. Divljenje izazovu njegove ratolomne strmine muški zarasle u čekinje crnogorice, jelika i smrče i koščate, ko prsti staračke ruke, grane bukovih krošanja. A odmah preko usjeka, nadesno, pogled plijeni Visočica, planina koja se majčinski nadvila nad tim krajolikom, nježna, malo divlja ali blaga i ništa manje vrijedna divljenja od muški žilavog Tmora.

Podnožjem vijuga rijeka što je uklesala prolaz kradući obalu malo od jedne malo od druge planine, nekada blago mileći a nekada divlje orući svom snagom i oštrinom planinke. Sunce se otkotrljalo za vrh Visočice, pa još napola oka škilji u ramena Tmora.

Nakon vrela dana u majdanu se osjeti ugodna svježina. Mijini pomoćnici u Nikolića majdanu rade od ranog jutra. Kopaju u Tmoru nedaleko od puta što ide uz Crnu rijeku. Juro, plavokos srednje duge kose, još golobradi momčić, a Ivo, crnokos i stariji nekih godinu dana, kopaju oko dvjestotinjak metara dalje od rijeke ispod razgranatih bukovih krošanja. Nalaze se na proplanku dugačkom desetak metara, a koji je s gornje strane obrubljen zidovima isklesanih stijena visine od tri do pet metara.

- Eto, momci, ja moram poć, a vi se još malken zabavite oko te stijene - govori im Mijo. – Moram nešta obaviti za vidna u Kreševu, a sve mi se čini, bore mi, da joj danas ništa niste kadri učiniti. Pa i nemojte se više puno mučit, ne morate ostati do mraka. Neka vas još malo, pa spremite alat i iđite kući. Sutra ću ja uranit pa ću je ja kutarisati.

Momcima nije bilo jasno: eto, skoro je prošao dan, iako su jutros ranom zorom navalili na ovu stijenu još je ne mogu odvaliti.

Nije ona velika, jajolika je oblika, visoka nekih metar i pol, za pedalj niža od visočijeg Ive, a široka oko pedalj i pol do dva na najdebljem dijelu. Veće su stijene evo, tu, u istom tom majdanu, oni za tili čas rješavali. Sve do sada su mislili kako, kad oni navale, nema te sile koja će ih zaustaviti.

- Ma, šta to nama ovako jakima može stati na put? – mladi nadobudni znali su komentirati za pauze.

- Daj, dera – kaže Ivo prebacujući metalni špic dugačak oko metar iz lijeve u desnu ruku – da još odovlen prođemo. Mislim da će s ove strane popustiti.

- Ma, ko da je evo s one strane napukla. – Juro popravlja do lakata zavrnute rukave košulje.

- ‘Ajde onda da udarimo otud. Daj sad ti drži špic, a ja ću macom. – opet će Ivo. Kad je uzeo macu spustio je među noge, pa pljunu u dlanove i protrlja ih jedan od drugi - Eto te, vas si oznojen, mokar si k’o da si sad izašo iz rijeke.

- Ih, a ti k’o da si po mene skočio u vir. Meščini da si znojniji od mene.

- Ova stjenčuga će nam danas svu snagu uzet. Vidiš koliko lupamo, a ona ni mukajet  – Juro će nakon što je dva-tri puta udario macom o špic. Nikako mu nije jasno što im posao neće. - Ni mrvu da joj odbijemo. Sunce joj poljubim, nismo do sad naletili na goru stijenu.

- Čekaj! Dobro, dajder, drži sad! - opet pljuje u dlanove i trljaih jedan od drugi. Uzima macu i počinje lagano kuckati u špic.

- Pa meščini da opet neće. Evo, ne popušta ni za kolko je crno pod noktom. – Ivo će nakon što je duže vrijeme kuckao, pa spustio macu. Otpuhnuo je jako, vidi se da se umorio kuckajući.

- Jest, vala baš, kondak je vile drže s onu stranu. – potvrđuje Juro i ne sluteći koliko je blizu istini.

Ono što momci nisu znali, a kroz slutnju im se nametalo, jeste to da su stvarno, kad god bi bili blizu da stijenu odvale, vile intervenirale zemljanim prahom.

Ali i osim toga da pridržavaju stijenu sad s ove pa, tren kasnije s one druge strane i tako cijelo prije i evo, cijelo poslijepodne iscrpilo je vile toliko da su tu noć na proplanku u Dugom dolu pri sjaju punog mjeseca jedva igrale i plesale.

Ni naslutiti nisu mogle, da je Pokola, zli duh iz podzemlja, u sve umiješao svoje prste. A on je imao svoj crni plan.

Da, imao je crni plan da crnji ne može biti.

- Stjepan Zelenika MOST SVJETOVA (roman), FELJTON, Prvi dio.