Koju godinu poslije afere s budilicom, kada se Šimo malo naučio seoskom mudrovanju, opet se počinju događati zanimljive scene.

Zapravo, zamalo da je postao veliki biznismen, samo da je poslije nastavio kako je bio počeo.

 

pazarni-dan-u-kresevu-dvadesetih-godina1_1.jpg

 

Koju godinu poslije afere s budilicom, kada se Šimo malo naučio seoskom mudrovanju, opet se počinju događati zanimljive scene.

Zapravo, zamalo da je postao veliki biznismen, samo da je poslije nastavio kako je bio počeo.

Stari nije više kovao, sada je radio daleko od kuće po terenu s kog bi dolazio samo rijetko i nakratko.

Negdje oko njegove desete godine, desilo se da mu se mati požalila kako im kokoši slabo nose, a i ono malo jaja što snesu, brzo se pojede.

- Pirga je prokvocala pa bi je trebalo naleći, a kako kad nemamo jaja - požalila mu se mati. - Samo, kad bi njih bilo odnekud?

Šimi je sinulo, još dok ona i nije završila misao, kako će on krenuti po selu da skupi jaja za naleći kvočku.

Što neće?, mislio je, kada se može uoči Uskrsa nosati sveta vatra i sveta tisovina i uzimati jaja za njih, što on ne bi sada krenuo od kuće do kuće pa kad nakupi puno jaja može naleći kvočku. Tako je i uradio. Budući je bilo proljeće jadna mati je po cio dan na nadnici, ona nije imala kada brinuti o tomu.

On joj je jednom, onako ukratko, na brzinu pred spavanje, priopćio da je nabavio jaja i da je nalegao Pirgu. Naravno, mati ga pohvalila, rekavši kako se eto u svakom pogledu u njega može pouzdati kao u pravog domaćina…

Kako je mati sve umornija i sve kasnije dolazi kući pa onakvoj skrhanoj od umora, nije ni na kraj pameti da ide kontrolirati kvočku, a vrijeme donosi nove mogućnosti za zaradu, eto ti već narednog tjedna Šimi prigode da ne može biti bolja.

Mjesni trgovac, onaj čija je radnja bila uz školu, rekao je djeci, da će svako od njih koje donese jaje, dobit napolitanku. (Naravno, on bi iz raspakirane napolitanke od dvjesto grama, za jedno jaje davao jednu kockicu.)

I to je bila za Šimu šansa kakva se malokad u životu pruža.

On se, ovaj put, pred svom djecom, pokazao kao pravi lafčina.

Dobio je, za tucet jaja ispod kvočke, najviše. Dobio je čitavu napolitanku nougat s lješnjakom. Nitko nije mogao biti sretniji od njega.

Ali nakon oko tri tjedna od polaganja jaja pod Pirgu, jedne večeri dok se mati skinuta do pasa u potkošulju bez rukava klečeći na sred kuće prala, upita ga:

- Šta imade s pilićima – sapirala je sapunicu s ramena pa niz ruku do šake zagnjurene u lavoru. - Jesu li se izlegli?

On zakoluta očicama i sav u čudu pomisli: Otkud joj sad to pade na um?

Brzo je razmišljao i ne potraja dugo kad se dosjeti:

- Mama, neš vjerovat? – reče joj. - Baš sam jučer gledo kako izlaze.

- I jesu li svi izišli? - upita nestrpljiva mati.

- Jesu.

- Znala sam ja da ćeš ti to dobro obavit...

- Ali mama – uhvatio ga je nekakav strah – pilića nema u kokošinjcu, ni jednog pileta nema.

- Kako bolan nema? - bila je zbunjena žena, pa pomisli: Što li je sad, mila majko, zabrljao?

- Gledo sam ih kako izlaze i, kako god koje izađe - malo je zastao gledao je reakciju na licu majke – i kako koje izađe, ode pravo niz put, svako svojoj kući.

Kako reče okrenu se, iskoristi materinu zbunjenost, i šmugnu u sobu na spavanje.

Mati je ostala brišući se ručnikom sjedeći na sećiji pokraj fijaker peći u kojoj je ugodno pucketala vatra.

 

Neki dan, kad ono za šankom za pokoj duši našeg Šime popismo po konjačić, priča se okrenula na njegove zgode i nezgode. Netko je spomenuo kako je u poduzeću, koje postoji stotinu godina, a zadnjih dvadeset ima oko pet stotina uposlenih, samo njemu, Šimi, bilo je strogo pod prijetnjom otkaza, zabranjeno zaustavljanje i zadržavanje mimo radnog mjesta. Tako da je on iz brusionice gdje mu je bilo radno mjesto, išao na doručak, i vraćao se s njega, pravo, bez skretanja i bez zastajkivanja. Kada bi Šimo zapodjenuo neku od svojih storija, oko njega se, dok trepneš napravi gužva i dok se netko od nadređenih snađe nekada prođe više i od četvrt radnog vremena, a za to vrijeme miruju strojevi, proizvodnja stagnira, poduzeće gubi.

Jednom je malo popio u firmi, netko je povodom rođenja sina donio litru konjaka, pa je Šimo zaboravio naredbu i upao među radnike dok su prepričavali o ratnim strahotama. Ali čim su ljudi vidjeli da je i on stigao, krenu šapat, od uha do uha:

- Sad će biti prave priče…

- Samo dok on malo potegne…

I tako se od uha do uha glas proširio po cijeloj tvornici. Ljudi se u trenu okupiše, neki su stigli i iz drugih tvorničkih hala. Strojevi zašutješe. Onda je počelo:

- Četeresprve nas pet s ovizijen prostora smo se prijavili za vojsku. Nije se imalo, stegla sirotinja, radilo se povazdan za kilo brašna, ali ni takva posla nije bilo vazda - ovdje malo zastane, kruži pogledom po ljudima. Mjeri je li dobro počeo, pa nastavi: - E, moj pobro, đe ne'š bolan u vojsku. Išo bi u prkno, samo da se kutarišeš bijede. Ma u bilo koju crnu vojsku bi išo koja će te spasiti od sirotinje i gladi. A, brat bratu, njemačka vojska je bila lijepo odjevena, čista, uvijek utegnuta, uredna, djeci bi po selu dijelili čokolade, a nama momcima koji smo virili iz skrovišta kroz pukotine u daskama samo je voda nadirala na usta, po tome smo znali da su dobro jeli, a i čuli smo da su imali i dobru plaću.

Mi ti bolan nijesmo ni znali da kokoš valja jesti mimo Božića i Uskrsa. Samo na taj dan bi nam matere pripremile nešto od kokoške, a uvijek ih je bilo u kokošinjcu, ali ih se zbog jaja čuvalo ko svetinju.

Elem nejse - ovdje malo zastane i dublje se zamisli, onda se kao prenu pa nastavi - a da smo znali, ko što nijesmo, đe će nas ta prijava u vojsku odvest, ukopali bi se u zemlju toliko duboko da osjetimo pakleni oganj i ni oka ne bi pomaljali dok sve ne prođe. Niko nije mogo ni naslutiti šta će nas poslije strefit. Mislili smo se zajebavat i smucat oko našijeh kuća. Možda nekad nakratko i odemo malo dilje, šta ima veze. Kad, kurca gra, niš od onog šta smo mislili, sve ispadne naopačke.

Strpaše nas kao stoku u kamion i s nama do Banje Luke, tu nas kondak smo ovce prečeraše u cug i namah krenusmo za Zagreb. Mislio sam da glajza i nema dalje od Vareša, tamo sam jednom išo nekom rođaku u posjetu, da more bit dalje i ne iđe taj zug. Kada smo stignuli, u neku vojarnu, ni danas ne znam đe smo bili, narediše nam da se skinemo, i šta smo mogli nego se skinusmo. Sve sa sebe, i zadnji dronjak smo skinuli. Stajali smo onako vani na studeni goli golcati ko od majke rođeni, svi do jednog. Toliko je bilo studeno da čuješ kako zubi cvokoću oko tebe. Pokraj mene je stajao jedan mršavko, jadan, sama kost i koža, drhto je i treso se, a kosti su mu zveckale ko sića u prakaraturskoj kesi. Okupaše nas, brte, ispljuskaše nas šmrkovima, hladnom vodom, mislio sam srce će mi pući. Potom nas zaprašiše, zadužismo odjeću i pustiše nas da se odmaramo. Ja sam još čuo onog jadnika đe zveći ko proso u tenđeri.

Jutrom smo ti, moj pobro, u sami cik zore dobili po pečeni pileći karabatak s batkom, dva kuhana jaja, i solidan komad bijelog kruha. Što jes, jes, brate, tada sam se obradovo, ja što smo dobro navarisali, pomislio sam bolan. I, nijesmo čestito ni počeli jesti, dođoše po nas te nas odvedoše pravo u nakvu drvenu daščaru. Sve se vidi vani kroz daske, neđe je između dasaka razmak ko moja ova dva prsta - pokaza sastavljene srednjak i kažiprst. - Tu ćemo, vele nam, na ljekarski pregled. Bilo nas je tada nekoliko stotina. Osvaklen nas je bilo, iz svih krajeva one kraljeve Jugoslavije...

 

 

- Stjepan Zelenika

Kreševo
Nestao pas
22.09.2022 05:43

Copyright 2005-2020 KRESEVO.INFO Sva prava zadržana. Zabranjeno preuzimanje sadržaja bez dozvole izdavača.

designer17