Potom bismo na miru pričali o svemu i svačemu. Najčešće samo o dnevno aktualnim stvarima, sve dok on ne bi našao nekakvu podudarnost s nečim što mu se nekada dogodilo, a nakon tri-četiri konjačića počeo bi to kazivati na sebi svojstven, šaljiv način. ...

Šimo je bio debeljuškast, sijed, bez kose na tjemenu, ali izuzetno zanimljiv starčić. Malo izraženih kapilara na obrazima, uvijek uredno obrijan. Gledajući njegovo okruglo lice, otkad radim za šankom u mjesnoj birtiji, stekao sam dojam da tom čovjeku i ne raste brada. Mislio sam da je jopaz, jedan od onih rijetkih sretnika kojima ne treba pribor za brijanje.

A eto sada su prošla gotovo dva mjeseca otkako mi Šimo ne dolazi na onaj svoj uobičajeni konjačić. Negdje duboko u podsvijesti slutio sam, jer je bio prešao osamdesetu, da je jako bolestan pa ne može doći, možda ga je vrijeme uzelo, možda nas je zauvijek napustio? Čudio sam se da zadnjih dana nitko ne priča što je uistinu s čovjekom, kao da nije nikada ni postojao. A onda je jednog jutra moja slutnja izašla na vidjelo. Pred kavanom, na oglasnoj ploči, na osmrtnici ugledao sam njegovu sliku. Za tren sam stao zakovana pogleda, ukočen u pokretu. Misli su se prve pokrenule, počela su mi nadirati sjećanja, njegove priče, jedna na drugu, pa mi je opet postao stvaran, osjetio sam ga tu pokraj sebe.

Ulazio bi u birc gegajući se starački preko keramičkih pločica, pozorno, uvijek kao da ga netko vreba iza vrata, pozdravio bi, onim Kako ste?, nikada drukčije, i kada je puna kavana i kada sam ja sam. Naslonio bi se o dasku šanka, uvijek je stajao. I najpijaniji nije volio sjedjeti. Natočio bih mu konjak, najčešće mu je prvi bio od mene, zahvalan, s osmijehom blaženika, donio bi čašicu ustima, liznuo bi, ma samo poljubio rub i spustio, odloživši je na pult, malo poslije ja bih mu nazdravio, svojom šljivovicom, on bi nagnuo, ali i tada bi samo liznuo rub čašice. Tek nakon što bi još tko stigao i rekao daj natoči i Šimi još jednu, tada bi s onim istim osmijehom na licu, potegnuo, sve iz čaše bi mu stalo u taj jedan gutljaj, pa bi, nakon što otpuhne, zapjevušio onu Kalemberovu, tiho, onako samo za sebe: Evo noći, evo ludila…

Potom bismo na miru pričali o svemu i svačemu. Najčešće samo o dnevno aktualnim stvarima, sve dok on ne bi našao nekakvu podudarnost s nečim što mu se nekada dogodilo, a nakon tri-četiri konjačića počeo bi to kazivati na sebi svojstven, šaljiv način.

Mogao sam ga slušati satima, ali ne samo ja, nego i svi nazočni. Dok bi Šimo pričao ni treptali ne bismo.

Tako smo, jednom prije, bili zabrinuti za njega. Sjećam se, bilo je to prije dvije tri godine. Nije dolazio, bio je teško bolestan i završio je u bolnici, u Biloj. Mislili smo i tada kako se neće oporaviti.

Jedno jutro nam se, iznenada, vratio. Biti će da je iz bolnice došao pravo u birc. Nije izgledao loše, nije bio blijed, niti mu se na licu vidjela iscrpljenost, samo je iznad arkade desnog oka imao tamnomodru kvrgu veličine polovice ping-pong loptice. Kad smo nazdravili, upitao sam ga otkuda mu to, jer je prije nije imao, a on kao da je baš to čekao ispriča mi priču.

Ovaj put je počeo od samog rođenja.

Kaže, da je od onih koji su još u utrobi majke zakuhali. Sa sestrom blizankom još u tami materine utrobe kockao je za izlazak.

Kazivao mi je tada kako je u materinoj utrobi, sa sestrom blizankom, onim svojim još neuobliče-nim, nedoraslim prstićima igrao par-nepar.

Bilo je pitanje, hoće li izaći prvo on, kao dvojajčani blizanac, ili će ona kao curica? Činilo im se u materinoj utrobi tijesno. Mati je u osmom mjesecu trudnoće ogrtala krumpir. A odmah taj dan kada ju je na povratku s kopanja kiša zapljusnula u pola njive žena je zadigla haljinu da pokrije glavu i potrčala preko krumpirišta. Sve se u njoj ljuljalo i užasno treslo.

Sestra mu i Šimo svom su se sagom upirali nogama i frukicama o stjenke utrobe i jedva se održavali, strahujući da ne ispadnu nasred njive. U jednom trenu, na samom kraju oranice, on je zamalo ispao, zapravo uspio se oduprijeti na samom rubu materine utrobe. Već je vidio dolje ispod oranicu, i činila mu se kao dno užasno duboke provalije.

Gotovo je!, mislio je.

Od tada, rekao je, noge mu užasno zebu, da mu i u najtoplijem danu trebaju vunene čarape.

Taj će događaj Šimo pamtiti kao najjači potres koji ga je u životu zadesio.

Neke su babe u selu komentirale ogroman stomak u novopečene mlade, i čudom se čudile kao da će roditi u najmanju ruku Draginog Cezara, putka, koji je bio toliko veliki da mu je kopito bilo kao lopata onog Alije rudara iz Breze. Mogao je Cezar, gore na planini, odjednom dovući tri velika balvana na lager.

Druge, one razboritije, rezignirano su slijegale ramenima i tvrdile da se trebaju roditi dvojke, pa zaključivale, što ako budu i trojke, i to je za ljude.

Ali, sve su se skupa i lijevom i desnom, po nekoliko puta za redom krstile, ne mogavši vjerovati kad se on sam rodio. Išlo je malo teže jer se nije stigao okrenuti kako treba pa ga je seoska babica svojim studenim prstima, čvrstim kao kliješta, uhvatila prvo za karlicu. Rodio se, ne baš drage volje i ne toliko krupan, bez vidnih poremećaja, normalna beba, samo s malo većom glavicom.

Pri porodu je neka baka rekla da sačekaju još malo ne bi li se rodilo i to drugo:

- Umrit će žena – rekla je.

- Deder, pojačaj lampu, morebit još koje doleti na svitlo - netko je dobacio.

Odnekud su donijeli vagu, pa su ga umotanog u krpu od gruba sukna, dok se on derao i vrtio nogicama jer mu je bilo hladno, položili i izmjerili, a on je objesio glavicu mimo tasa vage.

- Dugačak je oko pedeset centi. Pet i pol težak – konstatirali su.

Baka je istrčala vani i rekla okupljenima:

- Ljudi muško… junačina dug oko pola metra, a pet i po kila težak - malo zastala pa dodala – i to bez glave, pet i pol kila težak – klimnula je glavom zadovoljna sama sobom i vratila se u prostoriju kod rodilje.

Šimo je sve do smrti tvrdio da su to što je netko pri porodu rekao i što je baka rekla na kućnim vratima, bile prve riječi koje je čuo na ovom svijetu.

To što je tada čuo kao da ga je odredilo, dalo mu sposobnost za sve njegove priče.

Svijeta, ono što se okupilo, za poroda, zbunjeno su se zgledali, čekali su pred kućom okupljeni kao da je ukop a ne porod. (To mu ga dođe na isto, u oba slučaja je običaj doći na

čašicu. U oba slučaja se događa promjena stanja bića.) Iz kuće se čulo jecanje i stenjanje, pa zapomaganje:

- Majko moja!… Bože pomagaj!… Gospe moja! – ženu su još kratko vrijeme mučili jaki bolovi. Tri starije žene bile su s rodiljom, a ona je ležala glavom okrenuta dvorištu, još u grčevima, na tijelu joj nisu više bili grašci znoja nego je iz nje cijedilo kao iz česme. Kosa joj je slijepljena, mokra, lice blijedo, bjelje od sukna ispod nje, oči upale, modre. Savija se od bolova, na krvavoj krpi od grubo istkanog lana, na tek oribanim jelovim daskama poda. Još je pored nje, ni pola metra od glave stajala krpa umočena u mutnu vodu u bijelom lavoru s nekakvim cvjetićima sa strane, a odmah do njih je bilo romboidna oblika izrezan domaći sapun i ribaća četka, jer ženu su bolovi uhvatili u pola posla, dok je klečala ribajući pod pa se pola dasaka žutilo kao limun, a pola je bilo sivo i prašnjavo.

Onda se sve odjednom smirilo, rodilju su smjestili u krevet i ona je zaspala.

Nadalje, Šimo je odrastao u selu, kilometar udaljenom od grada, kao radišan i vrijedan muškarčić, ali se uvijek izdvajao za bobu od svojih drugova – bio je nemiran i strašno radoznao. Stalno je tražio način da pokaže kako on može bolje i više od drugih.

Kada se spremao da na jesen pođe u prvi razred, Mato pokojnog Jure, koji je od njega bio stariji bar desetak godina, ali ne i puno pametniji, rekao mu je za zvrkove iz budilice.

Bilo je to u nedjelju poslije mise, za sunčana dana, ispred crkve. Pozvao ga je Mato na stranu. Odmaknuli su se od naroda i dok su sami sjedjeli na podzidi ukraj seoskog prašnjavog puta otvorivši šaketinu punu žuljeva i iskrivljenih prstiju od pakosti, pokazao mu je mali svjetlucavi zvrk, gotovo jednake veličine kao cvijet maslačka, cerio se Mato kriveći usta ka lijevom uhu, a potom i zavrtio zvrk na betonu zida i rekao kako se tamo u Fojnici djeca takmiče čiji će se zvrk duže okretati.

Šimu je, isti tren, očarao taj zvrk, žut kao dukat, bljesnuo je na suncu, a vrtio se na tankoj nožici kao balerina, plešući lijevo desno, čini mu se da je i poskočio nekoliko puta.

Pomislio je, kako po bilo kakvu cijenu i on tu vragolastu stvarčicu mora imati.

Dobro će uvježbati zavrtanje pa će se s rajom kladiti, možda tako što i zaradi.

Istog dana popodne, čekićem je pod ajatom štale razvaljivao okruglu kutiju neboplavog vekera, što ga je stari na jedvite jade za pola tovara cveka, obućarskih klinčića, uspio kupiti u Visokom, dolje kod mosta za kožaru, od urara Ekrema.

- Mogo bi štogod bataliti - mislio je - mogao bi slomiti zvrk, ako bude pažljiv možda bi mogao izvaditi jedan, a da budilnik i dalje bude radio. Šta je samo jedan zvrk, ako ih ima puno kako je rekao Mato? Zbog toga je pozorno kuckao kutiju, pazeći na staklo, okretao, zavirivao sa svih strana, zagledao da vidi nije li gdje okolo po rubu napučila, pa da je lagano nožem ili šrafcigerom otvori.

No sav trud mu je bio uzalud, kutija vekera kao da je srasla s poklopcem.

Tek na dva-tri mjesta malo je ispucala i na rubu otpala farba.

A kad se dobro namučio i umorio od zagledanja i izgubio svaku nadu da će to tako otvoriti, već ljut pomisli: E sad ću ga zviznut pa kud puklo da puklo. Kad već ne iđe na fin način!?

Okretao se i pogledao po dvorištu tražeći zgodno mjesto za svoj naum.

Malo zatim, naslonio je veker na kamenu ploču usred gumna koje se ne koristi tko zna od kada, dotle je stigao pomjerajući se i zagledajući, i svom snagom, dušmanski zamahnuo osrednjim čekićem, toliko silno da je, kada mu je nešto zveknulo o čelo, pogledao gore, i vidio mjesec i marsijance i leteće tanjure i sve zvijezde na nebu, koljena su mu zadrhtala, a on ništa nije shvaćao još neko vrijeme.

Nije mu imao tko reći, da se čekićem zamahuje pored glave, a ne sebi posred čela

Bol mu se u trenu sjurila među oči, suze su potekle, zagolicalo ga je u nosu, pa zaboljelo, kao da mu je netko sasuo punu teglu feferona u njega. I nikako mu nije bilo jasno, kako se i zašto udario posred čela.

Nakon što se malo pribrao, nadlanicom je protrljao čelo, svrbjelo ga je, a kada je pritisnuo zaboljelo ga je užasno jako i to po cijeloj glavi.

- Dobro je, nejma krvi – pomisli na kraju gledajući nadlanicu kad je bol malo minula.

I još ga je, doduše, manje boljelo kada je ustao i premjestio se na drugu stranu, pod jabuku na kraju gumna. Sad ga je uzimao inat. Nadolazio je u njemu, penjao se kao mravi, od pete gore. Naslonio je veker na oveći kamen suhozida u visini pasa i dok se na njegovu staklu ogledalo sunce, zažmirio na jedno oko i stojeći bubnuo po suncu svom snagom – ovaj put, bol nije odmah osjetio, nije osjetio da se opet lupio po čelu, biti će po istom mjestu, ali samo za koliko je mogao udahnuti, dreknuo je da je selom, u najdublje skrivene kutke, čuo strašan krik.

I opet je vidio zvjezdice, i neke crne pa svijetle oblačiće i, začudo, nije vidio ni jedan zvrk, ako to nisu bili oni kovitlaci pred očima mu, i iskrice, sjajne svjetlucave loptice, što su zabliještile i zavrtjele se. Toliko se zavrtjele da su ga povukle sa sobom, pa mu se pred očima zacrnjelo i tresnuo je o tlo.

- Stjepan Zelenika