...Posebno se tu isticala jedna boca, u kojoj se, usprkos pepelu i čađi, naziralo nešto zanimljivo, sivo i jako sjajno. Svjetlucalo je na suncu kao da je unutra zatočeno ogledalce...

 

Staro_Kreševo-Čuvari_vremena.jpg

 

- Eto, vidiš, i nji si našo, tebi ovaj dunjaluk vjeruje, a to što se njeki sprdaju s tobom, to je iz zavisti. – Pokaza na Žarka, a sada je, nakon šivanja, zakivao zakovice na nekakvom spletu remenja. - Kad ova djeca za dvacet ili tricet godina pročitaju, napriliku, da je noćas Tito dolazijo u samostan obaći bolesnog fra Bonu, e to će bit nješta.

- Eto vidiš, to nijesam ni zatefterijo. Dobro si mi napomeno. A zadnje sam pribilježijo svatove iz Bjelovića, kad se ženijo Niko Barešić zvani Čiko. Odavno nijesam vidijo ljepše konje, sve bolji od boljeg, a još okićeni pa da ti pamet stane. A nijedan svat nije išo pješke.

Žarko, ko dijete, nije slušao ništa dalje od onoga „to što imaš, to zlata vrijedi“, ali on je to čuo kao „zlato što imaš“…, pa mu u trenu sinu ideja da odmah odjuri po mlađeg brata i da oni to natenane ispitaju:

- Ma, šta misliš, imati zlata u rukama? - pitao je poslije, dok su se ispod kuće, pokraj rijeke, šuljali uz parmake, Bracu koga su svi izvan kuće zvali Debeli.

Požurili su, dok djed nije tu, da prošnjuvaju po duganji i po šupi. Ako zlata ima, oni će ga sigurno naći, tko njima dvojici može nešto sakriti. A onda su vidjeli da vrata od duganje nisu zatvorena pa su prvo ušli u nju.

        U duganji

        

Prostor je bio mračan i zaudarao je na pepeo što ga je još bilo po grnu. Na ulazu je kroz daske iznad vrata prosijavalo sunce. Krov od kaplame već se usijao, kroz njega su na dva-tri mjesta zrake kao oštrice noža sjekle tamu zabadajući se svom silinom sjaja u pod, pa je u duganji (sada pretvorenoj u šupu) vruće kao u pećnici. Po uglovima ispod paukovih mreža naslagan alat: kramp, lopate, grablje, motike, ćuskija i mäca. Gore desno, na grede, položene su neke letve, daske i štapovi koji bi vjerojatno trebali biti pritke za grah kad dođe vrijeme da ih se pobode u zemlju. Do vrata polica ponad grna, sva ogrezla u pepeo i čađ, na njoj, ispod podebelog sloja pepela i prašine, odloženi kovački čekići, neki s grubo otesanom grabovom drškom, neki bez držaka, kliješta, u nekoliko dužina i fazona čeljusti.

Posebno se tu isticala jedna boca u kojoj se, usprkos pepelu i čađi, naziralo nešto zrnasto, sivo, i jako sjajno. Svjetlucalo je na suncu kao da je unutra zatočeno ogledalce. 88

- Polako, bolan, ti bi odo čitav bataljun partizana tom škripom vrata. Da smo Mirko i Slavko, sad bi nas Švabe pobile ko zečeve. Što i zatvaraš, neka i tako – upozoravao je Žarko.

- Vidi gore ono sjajno, je li to zlato?

- Ovo u flaši, je li?

- Ajde da ga skinemo.

- Znam đe ćemo ga sakrit.

- Daj mi lopovske – Braco je zapleo prste, gurnuo ruke na krilo i napregnuo se u poluispravljenom stavu, mora sada dvije godine starijeg brata izdržati kako bi se ovaj mogao popeti i dohvatiti bocu sa police.

- Drž' me sad dobro! – zapovjedio je Žarko, oslonio se koljenom na grno, dohvatio, a onda bez pomoći lopovskih sišao s bocom u rukama.

To nešto u njoj, sive boje, još je jače zablještalo na suncu kad su izašli na avliju.

Mislili su da ih nitko ne gleda.

- Daj je malo meni, da je ja nosim – tražio je Braco.

- Evo ti – pružio mu je.

Braco, naviknut na bocu s mlijekom što ju je još svakog jutra od susjeda donosio kući, uhvati ovlaš rukom za grkljan.

- Drži, dob…

Žarko nije ni izgovorio upozorenje.

Staklo im se pred nogama, na kaldrmi usred avlije, sasu u sto komadića. Siva tečnost se rasprsnu na sve strane u krugu jednog metra, a svaka, i najmanja čestica pretvori se u lopticu ogledalca. Loptice odmah skliznuše jedne prema drugima, one manje ka većim, pa spojene ubrzaše i zmijolike sjuriše dolje prema zidu kuće. Kada se velika lokva zaustavi u ravnici do kamenja što je u nizu činilo zidić kojim je bilo ograđeno cvijeće Jelkinog cvijetnjaka, druge su još pristizale probijajući se i vijugajući niz kaldrmu. Prošlo je manje od minute, a sva ona ogledalca već su bila u jednom malom jezercu.

- Kako je tolko teško?

- E, taman sam ti pošo reći…

- Nisam ja mis…

Brko kao da je virio što to oni rede, utrča kao poplašen :

- Niš ne djerajte!!! – zaurla da se zaorilo avlijom.- Krst vam ćaćin!

- Ma, njesmo …

- Ma, šta njeste!? Krst vam ćaćin! Ko vam je reko da to djerate? - nastavi galamiti skoro ni ne uzimajući zraka. – Znadete l vi da je to živi otrov! To se ne smije ni gledat, a ne djerat! To je živa! Jebene nakaze! Otrov, boni, dabi l, jebene nakaze!

Nije prošlo ni dvije-tri minute, a već su se tu okupili svi ukućani, i ne samo oni, nego i neki od susjeda.

Brko se provukao kroz kapiju i sjeo na klupu. Osjećao se kao da ga je netko u dvorištu odjednom lupio nečim tvrdim po glavi. Upro je pogled u raspelo:

- Brko moj, jesi l vidijo, umal mi se djeca ne potrovaše! 

 

miodrag-u-duganji.jpg

 

        Što mi je ta živa trebala?

 

Promeškolji se, kao svatko onaj tko je svjestan vlastite krivice.

- A eto, vana, Ti znadeš da sam to čuvo ko oči u glavi. Navijek je bilo pod ključom, a maloprija sam nakratko zaboravijo zaključat i eto. Kad oće belaj, onda ne gleda jesi l nešto ostavijo samo načas ili na vazdan. – Gledao je neko vrijeme netremice u križ, noge je držao paralelno, ruke sklopljene na krilu, a onda je pogled oborio pred noge, na put. - A kad prokontam, vana, što mi je ta živa trebala? Odavno mi nije nizašta…

 …A, dobro si reko, Brko moj, i ko bi je danas uzo. – Šta? Kad sam je zadnji put koristijo?

Imo sam desetak godina. Bio je te godine u proljeće veliki povodanj pa su se bentovi brzo napunili muljem. Onda sam sa starim išo i nosijo u Vranke, Basi, da more očistit svoj bent. Čim smo stigli, stari je kod ustave usuo tri-četiri kapi iz ove flaše i dok smo sjeli da stari koju probaci s Basom i popiju po čokanjčić, živa je već vodi otvorila u dnu ustave put. Tako da, kad smo krenuli kući, Ivo i Mijo, Basini sinovi, bili su pola benta već očistili od mulja. Ko sad se sjećam, bijo sam se ponado kako nazad kući neću morat nosit tolko tešku flašu. – Sada je opet gledao u Isusa. - A, moj Brko, bilo je kondak ništa nijesmo izlili. Potlijen, kad smo stigli kući, ostavili smo ponad grna ono što je ostalo i to je tako najpotljen i ostalo, do dan danas. Kad nešto ne koristiš i smetneš ga iz pameti.

Kolko je bilo, pitaš, a?

Bila je puna flaša od litre, oko osam kila stane u nju. Ma, znadem ja da su djeca radoznala, ali ova dva su mali đidivrazi. Oni bi, moj Brko, u prkno nos zavukli, samo da vide šta tamo ima. Bit će da je moj Žarko davo flašu Braci, a ovaj nije znao da je to tolko teško pa im je ispalo nasred avlije.

- Hvala ti, Bože! Da ja ne vidje, oni bi golim rukama počeli kupiti caklo. Eto, moj Gospode - potrovali bi se. Skapali bi ko miševi. Crknuli bi nam na oči u sre avlije. Pa šta misliš, bolan, da se koje porezalo na caklo, ode živa u krv i dok bi dlan o dlan gotovo…

A dolje, u avliji, Žarko i Braco su iskoristili prvi tren kad nitko nije gledao u njih i šmugnuli na donju kapiju što vodi u baštu i na Rijeku.

Rekonstrukcija prometnice
Sutra obustava prometa na Trosci
08.08.2022 09:19

Copyright 2005-2020 KRESEVO.INFO Sva prava zadržana. Zabranjeno preuzimanje sadržaja bez dozvole izdavača.

designer17