Navrh Čaršije, gdje počinje uspon Crkvenog puta, a ravno nastavlja cesta za Vranke i Kojsinu, desno je željezno raspelo, a lijevo staza što vodi u Brkinu avliju. Na platou pokraj staze je klupa bez naslona...

U Ograđu, na oko desetak metara prije kapelice, lijevo pod putom je spomenik, kvadratna ploča crnog mramora, na kome pri vrhu velikim slovima piše OBITELJ KREŠIĆ, a ispod, na sredini tog natpisa, ŽEPO, bez imena, bez godina rođenja i umiranja. Spomenik se doima nedovršeno. U mislima čitam imena, onako kako bi trebala stajati, kao kod drugih, Jelkica, i njezin muž ispod, Marko, zvani Brko, jer je on svakoga tako oslovljavao. Godine rođenja i umiranja ne znam. Znam otprilike da je Brko umro pri kraju sedamdesetih prošlog stoljeća, a Jelkica desetak ljeta prije njega.

I ovdje mu je suđeno da bude s lijeve strane, samo je sada na nižoj razini, uza sami put.

Vremena odrastanja pokraj njega sjećam se ovako:

Navrh Čaršije, gdje počinje uspon Crkvenog puta, a ravno nastavlja cesta za Vranke i Kojsinu, desno je željezno raspelo, a lijevo staza što vodi u Brkinu avliju. Na platou pokraj staze je klupa bez naslona. Na četiri hrastova direčića ukovane su dvije jelove daske duge po dva metra. Stotinama je godina tu, uvijek ista, samo se netko za smjene generacija sjeti pa zamijeni i prikuje novu dasku. Ona je, zapravo, skupa s raspelom, živi svjedok ljudskih sudbina, stradavanja, ratova, tuge, bola, mira i ljubavi. Tuda roditelji nose dijete na krštenje i djeca roditelje s križem naprijed na posljednju počast. Iznimke su rijetke.

Marko Krešić - Brko u duganji

Utjeha za trenutke slabosti

Mladi bi u rano proljeće, kad sve cvjeta, zaljubljeni, predvečer pokraj klupe prolazili na Šetalo, zapletenih prstiju, veselo koračajući, samo da što prije odu van dosega čaršijskih pogleda.

Gore bi šetali ili bi sjedili na nekoj od klupa pod krošnjama starih lipa ili bukava, voljeli se, u zanosu planirali obitelj, gledali panoramu čaršije noću i brzo bi se pročulo kako se taj i ta vjenčaju.

A bilo je i nesretnih ljubavi, onih koje su završavale bolno.

Djevojke bi, kad ih takva nevolja snađe, uplakane, prolazile kako bi se gore pomolile Gospi ispred njenog kipa. Klupa je bila svjedok gledajući se čelom u čelo s raspelom.

Na toj klupi je i Brko znao provoditi sate i sate u meditaciji, skrušen, tražeći utjehu za trenutke slabosti. Stjecao je on tu snagu kako bi mogao prebroditi teške dane i godine teškog življenja. Ponekad bi pokleknuo i izgubio vjeru i nadu, ali kada sjedne na klupu, za kratko vrijeme vrati mu se vjera u ljepši život, u ljude i samo malo poslije osjetio bi se okrijepljen, obnovljenog duha, kao ponovno rođen. Osjećao je tada da iz svega uokolo izbija snaga koja ga prožima cijelog, od glave do pete, i ona će ga poput vjetra u jedra gurati dalje. Ispovijedajući se raspetom i povjeravajući mu se već desetljećima, stekao je dojam da su njih dvojica odrasli skupa, sve proživjeli skupa, ravni jedan drugom u svemu ljudskom i zemaljskom. Kad bi nailazili vrhom čaršije, stariji bi pogledali križ, skinuli kapu, naklonili se pokleknuvši na jednu nogu i prekrižili u znak istinske poniznosti. Oni koji bi često prolazili, učinili bi to samo prvi put. Nedjeljom kad smo išli na misu i mi djeca činili bismo to. Osjećali bismo se tada nekako uzvišeni, jednaki sa starijim.

Brko i Isus su postali toliko bliski da je Gospodinova Sina osjećao pokraj sebe. U zadnje vrijeme, čim sjedne na klupu i pomisli da mu se obrati, onaj tamo siđe s križa i sjedne tik do njega, tako blizu da mu osjeti dah: nešto što miriše kao tamjan. Ničim drugim nije mogao opravdati sebi prisustvo toga mirisa.

A počelo je onog dana kada su ga spasili.

Još je puzao pa se iskrao iz avlije i pošao na koljenima u bijeloj košuljici od grubog sukna po prašini preko ceste. Odozdo, uz ulicu iz čaršije, nečim poplašeni, u ojič upregnuti konji pojurili su u galop. Zaprega je tandarala o kaldrmu, škripala i zveketala kao da će se sva rasuti, dizala se užasna prašina, a svijet se samo zgledao i čudeći se pitao što je to, pa uvlačio vrat u ramena, čekajući valjda nekakvo pojašnjenje s neba. Nitko, pa ni oni iskusniji, kiridžije, nisu se snašli ili nisu stigli, a drugi se nisu usudili stati pred konje kako bi ih zaustavili. Na putu se zadesila sredovječna prolaznica koja je, vidjevši što se događa, potrčala i uspjela malog Brku zgrabiti i u posljednjem trenu skočiti s puta, umaći za dlaku pred kapiju, ispred razjarenih životinja kojima se iz žvala cjedila bijela pjena.

Razgovor s Isusom

Poslije, kako je rastao, razgovor s Isusom sve više mu je postajao sasvim obična stvar. Ispovijedao mu se, povjeravajući i najveće tajne. S njim bi u razgovorima provodio sate i sate, ne osjećajući kako vrijem brzo teče. Tu je rješavao unutarnje dvojbe i bio sasvim uvjeren u to da za izlaz iz svake nevolje u životu može zahvaliti samo raspetom. I kada se vratio iz prvog rata, sjedio bi na klupi i gledao se s Isusom oči u oči. Vjerovao je, zapravo je znao, da je Isus pomogao da se živ vrati s ruskog fronta.

Prvo – pomogao mu je da ga ne raznese granata, drugo – da ga ne podere bajunetom kakav razjareni vojnik, treće - da ga ne probuši kuršum za koji onaj što ga ispali ne zna zbog čega to čini i jedino mu je opravdanje da se riješi straha od

onoga koji se treba pojaviti pred njim isto tako razjaren. Bog zna zašto, zbunjen, sa na gotovs spremnom puščetinom, samo zato što i on ima svoje strahove.

Sve se to događalo tamo negdje, zbog tamo nečega.

Mnogo poslije postalo mu je jasno da su oni strahovali za one koji nisu imali strahove, jer se nisu ubijali. A oni, obični vojnici - nakon što su oni bez strahova pouzimali položaje, u foteljama – vraćali su se kućama preko Karpata, brinući se sami za se. Bilo je to po hladnoći od koje koža puca, po studeni koju normalan čovjek ni zamisliti ne može.

I Brko je to preživio.

Sljedeći nastavak: Srce puca od studeni

- Stjepan Zelenika