Fratar ide u Carigrad da sredi neke poslove oko uređivanja crkve na Bistriku. Tamo i saznaje za blago koje je u Carigradu odvajano godinama za gradnju ćuprije na Orunju. Nakon njegovog objašnjenja da je Orunj posve mali potok, shvativši da nešto nije kako treba, sultan naređuje svojim ljudima da s fratrom pođu u Kreševo te da vide šta se događa i da mu donesu glavu onoga koji je toliku krivdu načinio...

Ponovno me počinje mučiti ona rečenica s kraja priče o fra Ljubinom grijehu, kada fra Grgo govori svome zapisivaču Janku:

- Ajdemo malo odmoriti pa ću ti sutra početi o Merdanovom blagu …

Došao mi je ovaj dijalog odnekud iz potmulog i prigušenog sjećanja, bit će da još jedna priča hoće da je zapišem. Priča o Merdanovom blagu, iz fra Grginih zapamćenja, jedna od onih koje Janko Koharić nikada nije zapisao ili možda jest, ali je zanemarena ili zagubljena zbog toga što su prednost imale one u kojima se spominju veliki ljudi i državni problemi, a obični, sitni puk i njegove tegobe i dogodovštine su, kao plesač na žici, uvijek na rubu ponora koji vodi u nestanak.

Jednom prigodom, nakon što iz samostanske knjižnice uzeh na čitanje Ljetopis kreševskog samostana, pred kućom mi iz knjige doleprša požutjeli list papira.

Otvorih ga i odmah mi postade jasno da je to davno napisani tekst.

Spočetka i nisam svjestan važnosti, ali ga, zbog onog crva radoznalosti u meni, savijam i nosim u sobu. Želim na miru pogledati o čemu se radi, što je to što sam našao. Kako polako razabiram riječi, postaje mi jasno da je to pismo koje je fra Grgo namijenio Janku Kohariću. Je li Janko zaboravio papir pa je požutjeli list ostao u samostanu, među stranicama Ljetopisa, ili je Grgo napisao dva primjerka, pitam se?

Drhtava ruka

I, eto, pomislih, sjetio se stari fratar da ispriča i tu priču.

A onda shvaćam da to, zapravo, piše Janko Koharić.

Papir koji sam dobio, piše Janko, pisan je na brzinu i drhtavom rukom koja često nema osjećaja niti za pritisak pera, niti za smjer slova, pa čak ni za smisao pisanja. Iako jedva, ipak razabirem riječi i nadam se da ću uspjeti složiti i urediti tekst.

Na početku:

Kratko je fratar opisao susret s ledarima.

Iako već u godinama i umoran od silnih putovanja, željan da se konačno odmorim, da duši dadem mjera, pozvaše me u Sarajevo pa me uputiše u Carigrad. Pođoh, nemile volje, po želji sarajevskog biskupa, da u red učinim njake zemljišne odnose, da dobavim tapiju za dogradnju njekog manjeg dijela crkve na Bistriku i još njake odnose naše braće i vlasti u Sarajevu. A ondak mi se prislonijo i Omer-paša Latas, da i njem svidim koješta. Išo sam s nekoliko sarajevskih trgovaca što su, svaki svojim poslom, često putovali u Carigrad. U pratnji imadosmo samo pet-šest pašinih ljudi.

U dnu Bjelašnice planine, na samom izlasku iz Sarajeva, sretosmo kolonu ledara.

Ledari ti, moj Janko…

Piše dalje nešto što mi je teško razabrati, ali mislim da objašnjava nešto o ledarima i opisuje putovanje, najprije do Dubrovnika, a potom brodom do Carigrada.

Potok Orunj

Pa razabirem:

Nijesam ti dugo tamo boravijo (u Carigradu). Jednoč mi doje Arif-beg, jedan od trojice sinova mostarskog Ali-paše, koji je tamo već dugo živijo i piso je pjesme na turskom jeziku, pa me priupita:

- Grgo, eto, dina ti, je li more bit da je kod vas, u Kreševu, rijeka Orunj veća i gizdavija od Neretve?

- Kaka rijeka - začudih se. – Oklen potok Orunj da je viši i gizdaviji od onolke vode što nake stijene dere niz ona brda, bolan? Ko ti to krivo divani, moj Arif-paša?

- Jah, a koliki je, na priliku, taj potok?

- Ma, kad nadoje – kazivam ja i ne sluteći šta će se iz svega izrodit - na najširem mjestu ja ga mogu preskočiti.

Nije više sa mnom paša zborijo, usto je i neđe nesto. Tu su još njeki vakat plesali derviši, sufiji i semaci, smjenjivali su se, vrteći se u zanosu plesa toliko da mi se zamantalo.

Ja ti odem na čardak, di sam imo slamaricu, pridrijemalo mi se. Kad - nisam čestito ni pritreno, u njeko doba noći zovu me. Sada mi je u sobu s fenjerom u ruci ušljago Begić-paša, pod punom ratnom opravom, kondak će i jope u boj na Kosovo polje. Poznat je on po oštrini, po tomu što nema sile koju on za sultana neće na čistac išćerat. Elem, kad mi ga oči viđoše, namah mi se noge odsjekoše. Velim sebi, jadan li si Grgo, šta si sade skrivijo? Mislim, porad mene su došli, oće me u hapsanu. Znadem ja pašu odprije, ali šta znam kad kogod more šta slagat i, eto, ode ti glava, a da i ne znadeš poradi čega je zijani.

Napomena uz priču o Merdanovom blagu: Pozvao me jedan gospodin telefonom kad je pročitao ovaj nastavak u Oslobođenju i komentirao kako nije u pitanju Meho nego Mula Merdan. Već je bilo kasno da to ispravim. Tako da se u usmenom predanju ove priče radi o Mula Merdanu, mene je zbunilo ime jer je to vjerska titula pa sam mislio da nije ime.

- Stjepan Zelenika

- Sljedeći nastavak: Od Carigrada do Kreševa.