17. lipnja 1993. godine su, u ranim jutarnjim satima, napadnute obrambene linije Hrvatskog vijeća obrane u Pirinu, Pirinskom propustu i Blinjama.

Ulomak iz knjige ''Kreševski zapisi'', autora Stjepana Zelenike

Sinoć su dizali ljude.

Vjerojatno su imali dojavu.

Ipak, zbog neozbiljnosti ili nehaja nitko od nas u čaršiji, na pauzi, nije upozoren ili ljudi nisu shvaćali upozorenja ozbiljno. “Armija“ je napala ranim jutrom.

Neiskusni bojovnici su u rasulu, od Anišća preko Bogodara i Lopate pa preko Inča i svud okolo.

Deževice i Crnički Kamenik ostaju u okruženju, odnosno izgubili su vezu sa Kreševom.

Na drugoj strani napadi traju od Naošiča gdje je odmah od prvog ispaljenja naboja mrtav ostao ležati Ranko (Dušanov) Petrović. Zatim je napadnuta Lovačka kuća na Meščemi.

-Kada smo se malo popeli nad Lovačkom kućom se vio gusti crni dim - pričao mi je poslije jedan od naših što su tada bili na Anišću. -Potom su se spuštali prema Blinjama - kazivao je za MOS-ove snage.

Blinje su prijevoj na kome se nalazi, raskri- žje puta za Lopatu i Tarčin, a lijevo gore je vrh Meoršja. Nije to ono kako su poslije na TV BiH javili da su ustaše žestoko napali muslimansko selo Blinje te da su borci armije u još žešćem kontraudaru uspjeli vratiti selo pod nadzor.

Na tom raskrižju, otkako ja znam za sebe, nikada nije bilo nikakve kuće, oduvijek je tu stajala školjka starog autobusa gdje se prolaznik mogao skloniti od nevremena. Za ovo nevrijeme i autobus su sklonili na smetljište. Na prijevoju je sada postavljen sanitet i punkt za motrenje. U isto vrijeme kada je na Inču ispaljen prvi hitac, na ovoj, sasvim drugoj strani, neprijatelj je uzašao dozdo iz Gunjana uz Gunjanski dol iz Crne rijeke i napao je selo Pirin i Pirinski propust.

I tu je obrana razbijena.

Crta, što od samog početka nije imala dubinu motrenja, sada se pokazala kao bumerang nespretnom hvataču.

Budući se bitka zbivala s onu stranu planine borba se nije čula u samom mjestu.

Kada su me pozvali pred stožerom je vladala opća zbrka.

Sa strane, kao slučajno čujem , ono, ”Počelo je “.

Naši se sada love za slamku. Okupljaju ljude da se iz pirinskog izvuče što se može izvući, o selu Pirin niti riječi, otud se seljani izvlače kako tko zna.

Ne znam šta ovi misle, zar da se iskusnim borcima MOS-a, suprostavi s ulice na brzinu skupljena šačica ljudi? Bez obzira kakvu volju imali ti ljudi su slabih izgleda da se izvuku živi, a o nečemu više da i ne pomišljam.

Zar ovi misle da se: Crnim Labudovima, Begovoj diviziji, Handžar diviziji ili mudžahedinima Al Fatah i još mnogim manjim skupinama pljačkaša i palikuća i još potpomognuti dijelovima Devete brdske brigade, da im se tek tako može suprotstaviti.

Dva su bojovnika bez naoružanja, preporučuju im da ga uzmu gore u propustu. Kao da je gore sve u najboljem redu.

U sebi molim Boga da nam pomogne, ovako, bojim se, neće ići.

Ovo vodi u samu srž propasti.

Buljan odlazi kući uzeti pištolj, u kojem, kako nam je poslije pokazao, ima samo tri naboja.

Iz grada smo se uputili kombijem.

Kakva ludorija?

Zapravo, nitko ne zna pravo stanje, a mi idemo autom.

Dok smo se tiskali u autu netko je rekao da će odmah za nama krenuti druga ekipa kako bi pojačala Blinje. Dok smo se vozili saznaje se da su gore zarobljeni: Dodo, Mario Zekićev, Robin, Željo Ćirin i Pejak.

Ovdje jedino Dodo i Mario nisu sanitet.

Izgleda da su ovim, majstorima rata, specijalnost nenaoružani sanitarci.

Na raskrižju smo zatekli, nezaštićen sanitet, Gašpu i Šuru i bojovnike: Čapelja i Icu. Možda je još netko tu bio ali ove sam osobno vidio.

Momci, djeluju zbunjeni i uplašeni, čekaju da im stignu vijesti i naredbe što činiti. Rekli smo im za ekipu koja polazi odmah za nama. To ih je malo smirilo. Krenuli smo u koloni usjekom kroz Dubrave. S lijeve i desne strane se uzdižu stijene što ih je ogolio bager kopajući barit, tu je već decenijama površinski kop.

Onda šok, kao grom iz vedra neba stresao me zvuk detonacije, najvjerojatnije je ispaljen RPG, i za kratko je zapraštalo pješadijsko naoružanje na Blinjama.

Zbunjeni, zastali smo.

Nismo znali - kamo - da se vratimo ili... Za kratko vrijeme sve se stišalo.

Nadamo se da su momci dobro.

Pojačanje što ide iza nas trebalo bi biti blizu.

Produžili smo, krećući se po dvojica-trojica ka propustu, do keca, ( tako smo zvali rov broj jedan, to je zemunica ubetonirana na L, što nam ga je u naslijeđe ostavila JNA, a nalazi se tik uz cestu. I vjerojatno je da su nas odnekuda s uzvisine i promatrali neprijateljski borci) Tek što stigosmo, čuli smo se sa našim momcima na Gunjanskoj kosi i potom poslali izvidnicu ka trojki. Mi ostali, zauzeli smo položaj oko obližnjih hrastovih stabala. Čekali smo tako naredbu, vazist je stalno bio u kontaktu sa stožerom. Oni što su bili na kosi (Gunjanska dubrava) otišli su u

izvlačenje, budući tih tridesetak metara do nas nisu mogli preći, bilo je preopasno. Sreća da su to osjetili. Oni će tek u Naošićima uspjeti preći cestu i odatle se spustiti našima u Bajnoj jeli. Greške nisu praštane, neki su stradavali prepuštajući se olako, u ovom vremenu nema žurbe.

A mi smo čekali sve do onoga časa kad nam se netko iz komande nije smilovao javiti da je sve propalo i da čekamo naredbu pa ćemo ići ka vrhu Meoršja. Gore nas čekaju naši, pokušat ćemo organizirati obranu na Postocu. Izvidnica nam je izgubljena, ne javljaju se. Uništili smo radio stanicu, pokupili smo još dvije zolje i nešto sitnica i pošli. I tada nas dvije skupine bojovnika napuštaju, misleći kako će se sami za sebe lakše izvući. U prvoj skupini su samo dva bojovnika, drugu su činila trojica od kojih je jedan tada bio teško ranjen.

Mene je više zabrinjavalo što sam znao da MOS nema postavljenu crtu , njihovi borci su u manjim skupinama upadali prostorom od Blinja preko Dubrave do propusta, češljali su planinu krećući se u cik-cak po strmini, tako da su u trenu pristizali sa svih strana tamo gdje je bilo otpora, a onaj tko bi pružio otpor mogao se u času naći u okruženju.

Išli smo kroz šipražje, kako nas neprijatelj ne bi uočio, krećući se, tako smo mislili, skoro nečujno.

S nama su iz Pirinskog propusta izašli još trojica bojovnika: Žarko J. Šimo N. i Ljuban R. koji su tu dežurali. U naletu prvog napada neprijateljski vojnici ih nisu dirali, vjerojatno zato što su tuda ulazili u planinu, kako bi se našli gore iza leđa preostalim našim bojovni cima. Od toga mjesta na nekih dvjestotinjak metara na uzvišenju prema Pirinu postavljena je jaka neprijateljska postrojba, koja je u pričuvi. Izvidnica Ljiljo G. I Jozo B. koju smo poslali nije se vratila. Čuli smo da je na njih u jednom trenutku ispaljena kiša naboja.

Nismo znali što je s njima.

Konačno i nama stiže naredba da izlazimo na Meoršje, planinu koja dominira terenom, a sada nam je posljednja kota prije Kreševa.

Po izlasku preko Akšamove ravni na Postolac počinje prebrojavanje.

Hitno je potrebno postaviti obranu, organizirati bilo kakvu crtu obrane. Jedna manja postrojba je pokušala postaviti crtu na Andrinoj ravni ali je neprijatelj brzo osjetio slabost na lijevom boku, pa su se momci morali povući. Dok postavljamo crtu stižu vijesti o novim poginulim i zarobljenim.

Vijesti se iz časa u čas mijenjaju.

Sve se jače čuje žamor neprijatelja po rubu šume, čujemo ih tamo na Planama i ovdje na Akšamovoj ravni, čini se da ih je strašno mnogo, ili samo tako galame.

Na našoj strani ljudi su sebi složili nešto kamenja za grudobran, onako kako se može bez alata, na brzinu, malo se tko ukopava, nema se čime.

Naši minobacači odrađuju rub šume i stanje se stišava.

Spušta se noć. Počinje kišiti. Tako, valjda, uvijek biva nakon velikih sukoba. S kapima što se sve čvršće ubadaju u tijelo noć postaje sve teža i sve duža.

Znajući koliko malo nas brani ovu crtu pitam se, do kojih napora čovjek može izdržati?, kolike su snage protiv nas?, koliko ćemo moći bez hrane, i kada ćemo dobiti streljivo?

Gdje je tko u ovoj jebenoj noći?

Razmišljam zaboravljajući sebe.

U ovo ružno doba bolje je zaboraviti na sebe, u svemu sažalijevam druge, a ja, kao da nisam tu, moja snaga, moje misli su negdje drugo. Ja sam ovo već proživljavao, svugdje i sve je ovo isto, samo, što uvijek novi ljudi stradavaju, ovaj put bliskiji i više znani ali ništa drukčiji od drugih, oni koji izgube svoje jednako su ožalošćeni kao oni neki tamo negdje. I neki novi, tek započeti životi ovise o nama. Kad gubim snagu moje misli su u Lugu, selu pokraj Tomislavgrada. Sjedim u kući Jurića na kavi pokraj tople peći, pri slabom svjetlu žarulje i pričamo o svemu i svačemu. Ili razmišljam o kristalima poludragog kamenja što sam ih našao i iskopao, a sada su u vitrinama kolekcionara diljem Europe. Taj vizualni kontakt me zna dobro osnažiti.

A onda se opet nabijaju pitanja, jedno na drugo, previše ih je pa nadjačavaju moj unutrašnji mir.

Za bdijenje ratne su noći mnogo teže i mnogo duže.

Dolje u gradu, gdje se sada sve nabilo iz sela, i mlado i staro, ljudi nemaju kuda dalje, u skloništima su obitelji čija djeca šćućurena uz skute majki ili baka gledeći njihova zabrinuta lica, čekaju očeve (neki neće nikada doći) sluteći u svojim malim dušama, kako je u svijetu velikih nešto užasno, užasno.

Osvrćem se već navikao na mrak, noge mi otrnule, opominju me i pomalo bole. Oko stopala mi curi potočić. Sve je mokro i hladno. I nebo plače nad nama i zemlja hladna, nemilosrdna, ni sjesti mi ne da. Ni pomisao na toplo ognjište tamo negdje više me ne može ugrijati.

Malo podalje nalazim tri bukvića što izrastaju iz omanjeg panja, nalik su izvrnutom tronošcu, uvaljujem se među njih i na tren osjećam olakšanje i ledene curke kiše što se sa debla slijevaju meni niz leđa...