Osjeća kako noge jedva pomjera, svakim danom sve teže korača, naročito kad popije. Ono što mu je pri je udaralo u stomak, toga bi se lako riješio, s dva prsta i gotovo, ali ovo sada udara u oči i u noge...

Budući da je sada Nikola obavio svoje, više nije imao volje prodavati. Ušao je u Žestinu birtiju, pravo preko ulice, naručio piće, sjedio, pijuckao, i kroz otvoreni prozor gledao na kolica. A onda bi, kao da se prenuo iz sna, na brzinu ispio još jedan ili dva čokanja, potom izašao, stajao na štandu, blago se ljuljao. Pogled mu se mutio, a on je bivao sve žedniji. Kolutao je očima, sjedeći potom na kolicima, glave klonule na koljena. Malo je i odspavao, a kad se probudio, sačekao je još da naiđe neko dijete koje će kolica odvući njegovoj kući.

- Mali! - zovnuo bi – Der mi oćeraj ova kolica kući, da' ću ti krunu – nudio je prvog momčića što se pojavio tu pred njim, a kome su se brčići tek malo crnjeli.

'oću , al za dvi.

- Sikter, mali!!! – zabljesnula bi mu ljutnja u očima. - Mater ti! Đe na te da nabasam. Da mi je samo znat, či si!? Znadeš li ti, jebena sajtarijo, kolko je to!? - A pomislio bi: Ova omladina danas nikoga ne poštuje, pa rekao poluglasno:

- Od čije li si ti japije otpo?! Kad sam ja bio tolki … - Mali se izgubio u narodu pa je Nikola prestao rondati na sav glas.

Bit će od tebe nafake

Malo zatim je naišao drugi, mlađi dečkić, koji ga je poslušao i odvukao kolica na Brce. Nikola je požurio niz ulicu; da je ikako mogao, preletio bi iznad vrtova i avlija, samo da što prije stigne do Mare.

Osjeća kako noge jedva pomjera, svakim danom sve teže korača, naročito kad popije. Ono što mu je prije udaralo u stomak, toga bi se lako riješio s dva prsta i gotovo, ali ovo sada udara u oči i u noge.

Dođe mu u svijest kako je, još kao sasvim mali, dok je bio jedva malo viši od panja, počeo sa svojim ocem kovati u istoj onoj duganji na Brcu. I tada je kovao gotovo istim alatom kojim kuje i danas, doduše samo ponekad.

U Kreševu su mnogi kovači, mladi kao i on, počeli kovati. I mnogih već odavno nema. Na tu pomisao prože ga neko unutrašnje zadovoljstvo.

Za sve su bili krivi očevi, mislio je. Najprije bi im dali da mijehom raspiruju vatru na grnu. A oni bi, i ne sluteći kako su ulovljeni u stupicu, puhali i bili presretni dok iskre frcaju iz ognja na sve strane, zadovoljni što, eto, rade kao i njihovi očevi i starija braća. Zatim bi ih jednog dana, povrh toga, zadužuli da im dodaju komade usijanog željeza iz vatre. I tek što nauče što je to vatra i kako da se čuvaju, otac im pod noge poturi kakav stari drveni sanduk, u ruke im tutne macolu i zapovjedi :

- Sad me prati. Vidio si kako ide. Jednom ja udarim, onda ti! – On udari, a varnice sijevaju i pršte na sve strane, peckajući i štipajući po podlakticama. Na neku veću otresi rukom, jer nije muški odmah jauknuti pa udri dalje. Stajanja nema. Otac bi u jednakom ritmu ponavljao. - Ta…ko… Udri ti… Pa ja… Pa ti… Pa ja… Ta…ko … Na kraju bi ga osokolio:

- Eto, vidiš, nije teško. Bit će od tebe nafake!

I više iz tog svijeta, kao iz živog pijeska, nema povratka. Tako je i Nikola nepovratno ušao u svijet mukotrpnog rada. Ušao je u svijet ognja i čelika, dima i znoja. Grubih, sprženih ruku, podlaktica punih ožiljaka, dlanova i prstiju opečenih, punih žuljeva, pa su se zadebljanja na dlanovima jednom u dva ili tri mjeseca obrezivali nožem, kao konjsko kopito. Da bi imali iole zdravu kožu, momci su svakog dana mazali ruke svinjskom mašću.

Tko ne pije čovjek nije

Slomile su Nikolu godine rada. Vidjelo se to po svakom pokretu, u svakoj pori lica, mada on to nije htio priznati. Unutra, negdje duboko u sebi, možda i jeste, ali je zbog toga imao strahove, pa mu je jedina utjeha bila u rakiji. A to drugo, što nikako nije htio priznati ni sebi ni drugima, jeste da je očajan i da zbog toga previše pije i da je, k tomu još, naopak u piću. Govorio je da su svi takvi, a samo na njega ljagu bacaju i to mu više nitko nije mogao izbiti iz glave.

- Tko ne pije, čovjek nije! - govorio bi.

Kako je vrijeme prolazilo, on se sve više izopačivao. Sve rjeđe je radio, sve češće bio pijan. Sve je slabiji, a sve se više busa u prsa.

- Imade Niko punu magazu i pun tavan. Da pantre popucaju – dere se, ali ga nitko ne sluša. - More Niko sve ćojlije u čaršiji da narani! –

Graja u kavani utihnu, a on, pun sebe, nastavi:

- Mare, deder nam daj ovdi za astal velke ljute i raji tamo za ona dva astala nosi piće.

Sjedio je s još dvojicom mladića, koje nije ni poznavao. Graja se nastavi, napetost što se za tren pojavila u zraku kao da netko rukom odnese preko praga. Ljudi su, većina njih, došli srediti poslove i sada nakon svega žele odahnuti, pa ih se ove Nikoline budalaštine ne tiču.

- Sljedeći nastavak: Marina kavana

- Stjepan Zelenika