Staro_Kreševo-Čuvari_vremena.jpg

 

Smetalo mu je to seljačko nadmudrivanje, obećavanje i odustajanje, pa ponovno uvjeravanje i taktika odugovlačenja. I sve što se tu dešavalo bilo mu je ponižavanje ljudskosti, bilo je ispod svakog dostojanstva dosljedna čovjeka...

Nije trebalo dugo da se svijet okupi. Brzo se stvorila gužva, komešanje s razumljivim i nerazgovjetnim govorom koji podsjeća na zvuk mlinskog kola. Ponekad bi sve to nadjačala, proparala vika žena. Nudilo se sve i svašta.

- Majstore – pitao je Nikolu postariji brko – imadeš li sačeva?

- Nemam - odgovorio je mrzovoljno - to ti ima Pero, tamo iza – pokazao je prstom preko ramena i ne okrenuvši se.

A barešinaca? – upita opet ovaj.

Brko i potkivanje konja

- A oklen men to, čoče? Njih ti ima samo Bareša! - Već je bio ljut što ovaj ne traži nešto što vidi tu pred njim, pa mrzovoljno doda: - On ti nije ovdi. A nije ti ni daleko odovle, doli niz ulicu, pitaj nekog.

I onda je ovaj, kao za inat, opet tražio nešto što on nije imao.

A nakon dugih pola sata čame, iz rulje izbi pred njega jedan brkalija osrednjih godina, odjeven u grubo sukno, zarastao u kosu. Pogleda ga ispod gustih obrva.

- Niko, moreš li mi konja potkovati? – napokon će Brko.

To mu je bila prva mušterija. Nikola je sav treperio unutra od sreće.

- A đe ti je konj?- upita.

- Pod Špiljom. Dovešću ga. Vego, došo sam samo da vidim moreš li.

- Đe neću moć – reče, a brkalija se okrenu i pođe po konja.

Kada je konj doveden, Nikola mu je priđe kao dobro znanom prijatelju, potapša ga po grivi i vratu, te se sagnu i zapovjedi:

- Auf!

Konj podiže prvu lijevu nogu, upravo onu kod koje se nalazio majstor. A on se okrenu prema repu, opkorači kopito i stegnu ga među svoje noge, tik iznad koljena. Nakon što kreševskim kliještima, koja je sam iskovao, otcvika povijene čavle na kopitu pa ih, osam komada, jednog po jednog, izvadi, odvoji čekićem staru potkovicu koja spade zveknuvši o kamen.

Dok je prebirao po torbi tražeći nož za ravnanje kopita, pridošli mu je reče:

- Sutra bi mi trebo doć u Naošiće.

I još nešto je pričao, ali ga ovaj nije slušao. Bio je zauzet mišlju kako izvući kaparu za posao u Naošićima. Dok je oštrim nožem rezao velik komad nokta srpastog oblika što je, rožnato siv i crn, klizio niz oštricu, s vremena na vrijeme bi pogledao u drvosječu i klimao glavom. A on je nastavio:

- Jerbo ti imadem gore još pet pari konja za potkivanje. Dva su bosanska, a ostali su jaki tegljači. I imadem ti dva Štajerca, oni su ti, valan, za sedamnestice – pohvalio se.

Naravno da je majstor to jedva dočekao. Ma, da mu je sada netko ponudio da potkuje žabu, on ne bi odbio. Dogovorili su pojedinosti, a kada mu je ovaj dao mjere (bili su to samo komadi odlomljeni od grančica i služili su kao šablon za veličinu grifa), vidjeli su da to moraju odgoditi za prekosutra. Trebalo je iskovati još potkova, a sedamnaestica majstor nije imao tko zna otkad. Obično su mu dolazili seljaci sa svojim malim bosanskim konjima čije je kopito rijetko prelazilo deseticu.

Na kraju mu je drvosječa obećao da će prekosutra po njega poslati čovjeka s dva konja. Dao mu je kaparu i otišao kroz narod preko pijace, na Rijeku.

Nikolu tržnica odjednom više nije zanimala. Čak mu je smetalo i sunce, i svjetina, i to komešanje. Ovi do njega se ne mogu dogovoriti, a čitavo jutro pljuju u dlanove:

- Evo je vana, kume, nek budne… - Pljas! pljesnuše seljački, žuljevima naborani dlanovi. – Ma, nemoj bolan tako! Reko si, kume, duše ti… E, pa nemere tolko… Na moju viru, ja sam ti na nju potrošijo …

Nije ih više slušao. Užasno mu je sve to smetalo.

Na drugoj strani dogovarali su se poslovi, kupovalo se. Smetalo mu je to seljačko nadmudrivanje, obećavanje i odustajanje, pa ponovno uvjeravanje i taktika odugovlačenja. I sve što se tu dešavalo bilo mu je ponižavanje ljudskosti, bilo je ispod svakog dostojanstva dosljedna čovjeka. Naprijed su stajale mljekarice, koje su tek odnedavno počele dolaziti na pijacu, prije su na pazar izlazili samo muški. Mlijeko, kiselo i jamuža, stajali su u bocama i u sjajnim aluminijskim kantama od po tri ili pet litara, a jaja i suho meso na dugačkom stolu na kraju pijace.

Ljudi su dolazili čak i s one strane planine. Desno od Nikole, Hasan iz Gornjeg Vakufa je preko Buljanovih taraba okačio svoje u crveno i crno obojene ćilime i serdžade s baklavastim šarama u narančastoj, žutoj i plavoj, te bijeloj i zelenoj boji. Bilo je tu i ponjava od vune prebačenih preko taraba, s vodoravnim širokim i tankim prugama u nijansama, žute, plave i crne boje.

Hasan bi po čitav dan čučao kod taraba i kašljuckao, uvijek sa napola izgorjelom cigaretom što je, pripeta na donjoj usni, neprestance dimila dimom ništa debljim od tkalačke niti. Čučao bi tako po cio dan ako ga tko ne omete i izgledao nezainteresirano, kao da prodaje zjala.

 

nastavak_deseti.png

 

Izgubljen u planini

Hasan bi, kao vjesnik proljeća, skupa s visibabama izbio kroz ono malo magle i snijega u planini i svake druge subote bi bio redovan na kreševskoj pijaci. Gonio je tri-četiri konja natovarena ćilimima smotanim u tube, serdžadama, ponjavama, raznim krpama i još kojekakvim tkanicama iz kućne radinosti. A jednoga jutra, u kasnu jesen, izgubio bi se u planini. Nestao bi u gustoj magli, kao da i nije bio stvaran.

Po njemu ste mogli znati kada će pasti prvi snjegovi i kad se magle dižu u planinu. I kad dolazi proljeće, jer kad bi se Hasan spustio s planine, u čaršiji se govorilo da više neće biti zime. Dolazio je tako, već stari i umorni vakufski ćilimar, dok ga na Zec planini, tako se poslije pričalo, nisu presreli, isprebijali i opljačkali lopovi. Više se nikad nije pojavio.

 

- Sljedeći nastavak: Za sve su krivi očevi.

 

- Stjepan Zelenika

Otvorenje u subotu
Banja spremna za kupanje
23.06.2022 10:00

Copyright 2005-2020 KRESEVO.INFO Sva prava zadržana. Zabranjeno preuzimanje sadržaja bez dozvole izdavača.

designer17