A kada jadnoj ženi nanese bol ili je pred nekim ponizi, što je njoj još teže, to je njemu draže, pa se u sebi sam sebi divi, da bi samo koji tren poslije počeo kovati novu pakost...

U kući s njim više se nije moglo živjeti. Obitelj sve češće proganja, kao da se za sve svoje slabosti sveti na njima.

Zapravo, oduvijek je on bio pomalo prgav čovjek, samo je to prikrivao u onim svojim sitnim očima. Imao je pod kontrolom tu svoju manu, ali sada se otvorio i kao da se s nekim, samo njemu poznatim i samo njemu vidljivim, natječe u tome tko će smisliti veću pakost.

A kada jadnoj ženi nanese bol ili je pred nekim ponizi, što je njoj još teže, to je njemu draže, pa se u sebi sam sebi divi, da bi samo koji tren poslije počeo kovati novu pakost.

Bože moj, čovjek se sav dao u nasladu. Više mu ne možete vidjeti na licu onaj normalni opušteni izraz; ili je duboko u mislima ili se smijulji, vjerojatno nekoj nanovo smišljenoj nasladi.

Ovdje je poznato da dobri majstori kad-tad padnu pod utjecaj alkohola, ali to što je njega uzelo bilo je gore i od najgoreg.

Zamislite samo kad se jadna žena namuči da pred Uskrs oboji vapnom kuhinjicu što počadi za tili čas, pogotovo zimi dok se vatra loži neprestano: on odnekud izbije pijan ko čep, otetura u duganju, uzme pepela s grna i pospe po svježe obojanom zidu pa onda saziva susjede vičući kako Matija nije ništa pospremila po kući, a ide blagdan.

Belaj u kući

Kad su mu jednom prilikom u Marinoj birtiji donijeli tužnu vijest za najboljeg prijatelja, s kojim je samo desetak minuta prije stajao za šankom i ispijao rakije, i iza kog je na drvenoj plohi šanka kao posljednji pozdrav ostala lokvica rakije ispod čašice, kad su mu, dakle, priopćili kako je njegov najbolji prijatelj ispao kroz prozor na katu kuće i poginuo, Nikola se samo premjestio s noge na nogu, nalaktio o šank i hladno, i ne trepnuvši, rekao:

- Da mi je samo znati, je li spomenuo ime Božje uzalud?

Ničija sudbina, i ničija nevolja nije ga se ticala. Samo je mislio kako kući napraviti belaj, jer nigdje drugo nije smio. Ponekad bi ga netko iz sažaljenja častio pićem, a on bi sebi u bradu govorio da mu je lako dok je budala.

Nije bilo davno, imao je još snage, tada bi još ponešto i uradio. Nešto bi pripremio za pazar.

Kad bi došla noć petkom na subotu, nije mogao spavati. Svako malo bi ustajao, nešto tražio po kući. Zatim se vraćao u sobu i opet lijegao. Prevrtao se, okretao, nešto mrmljao u snu. I, napokon, tek što se nazre jutro, istrčao bi vani, kao da unutra nije mogao disati. Pa bi odmah stao drndati po dvorištu. Slagao bi na ručna kolica nešto sitnog alata, dvije-tri sjekire i nešto čekićâ, nanizao bi na žicu potkovica i ploča i uz to dodao alat za potkivanje. Stavio bi tu još i koju klanfu i par klinova za cijepanje drva. Stavio bi na kolica i neku bravu, ako bi je imao, i sve što je iskovao toga tjedna ili što mu je ostalo otprije.

Kad bi pošao preko dvorišta, dobacio bi :

- A ti - vlastitu ženu odavno nije zovnuo imenom – deder tu gamad i u drva! - Naredio bi, a zapravo ga nije bilo briga; odmah bi se okrenuo i potegnuo kolica za rudu pa preko kaldrme. Kod kapije bi ubrao dvije-tri poluzrele jerbasne kruške i otškripao ispred Špilje. Tu su konji, mašući repovima i otresajući kopitama, gonili sa sebe muhe. Samarice su vezane za zadnji kraj kola i pred njih je posuto žito, a upregnutim su olabavljeni kolani i njuške zabijene u zobnice.

Djeca bi se, još drijemna, okupila oko majčinih dimija, pet curica, jedna drugoj do uha, i mali Jozo. On bi sa svoje dvije godine u materinom krilu, još drijeman, stalno trljao očice i samo da nije bilo tako rano, on bi trčkarao. Morali bi ga loviti da bi jeo; ovako, više je spavao nego gledao. Matija im je tog jutra iznijela kuhanog krumpira, soli (negdje je i nju nabavila), kruha i masti, pa se požalila:

- Djeco moja, mliva imademo još za dva tri kruha. Dalje kako dragi Bog providi. – A kada bi završili, ona bi na brzinu pospremila. – A sad, ajdemo u Vrela po drva! Da nam more bit ovu heftu. Barem da se moremo grijati. Ove godine je rano zaladilo. – I onako bi za sebe izgovorila: – Misli Nikola da brez njeg nijesmo kadur ni živit. Dok je mene, vi mi nisučim domicat nećete.

A Nikola je vozio robu na pazar i razmišljao kako će kupiti čokanj rakije i lijepo sjesti i prodavati. Planirao je onako kako svi pijanci vide lijep i ugodan život - s rakijom u ruci.

Vrebanje prve mušterije

On je u svojoj glavi vidio već prazna kolica, vidio je sebe kako pun para sjedi u birtiji, pred njim na stolu je litrenjak, a on ne izlazi dok petrolej u lampi ne dogori. Svašta je još mislio, i jezik mu zadebljao, a nije stigao ni do pola puta ka pijaci. Onda se sjetio da je račun u birtiji svake subote sve veći. Nakratko mu sinu da bi mu Mare, ta pakosnica, mogla zabraniti veresiju. Večeras će, mislio je, sve izmiriti.

- E, došo je vakat da se i tog kutarišem – reče naglas. Došlo mu je da protrlja dlanove pa od dragosti zamalo da nije pustio kolica. Toliko je odjednom bio zadovoljan sobom, a nepce mu utrnulo, jezikom mu nadire onaj okus žestice i grlo mu je suho, toliko suho da peče.

Nakon što se parkirao na svoje staro mjesto, vrebao je, kao kobac miša, prvu žrtvu. Hoće li uspjeti nekome nešto prodati ili će mu, prije toga, neki poznanik zovnuti prvu jutarnju, da strese rosu. Bilo mu je svejedno kako će doći do rakije, samo da ne mora dugo čekati kako bi ubio žeđ.

Ako ipak bude morao čekati? To bi ga moglo ubiti

- Imadeš li, Pero, kosu za mene - pita netko tamo lijevo.

Nije trebalo dugo da se svijet okupi. Brzo se stvorila gužva, komešanje s razumljivim i nerazgovjetnim govorom koji podsjeća na zvuk mlinskog kola. Ponekad bi sve to nadjačala, proparala vika žena. Nudilo se sve i svašta.

- Sljedeći nastavak: Hasan kao vijesnik proljeća.

- Stjepan Zelenika