Dok sam prolazio Brcem, vračajući se s Banje (kavana), pade mi na um priča o kovaču Nikoli Kujundžiću. Od dobra domaćina, dobra majstora, (govorilo se: dvojica mu išćija niisu mogla nadokolit) 

Nikola se preko noći pretvorio u napasnika.

Počeo je zanovijetati, petljati se u sve, ništa mu nije valjalo, postao je grub i nepredvidljiv…

Ako iz čaršije idete ravno kroz Široku ulicu i na kraju popriječite preko Rijeke, potom preko mosta pređete Kreševčicu pa se još popnete dvadesetak metara, stignete na Brce. Ono ima jednu ulicu koja ide ravno između dva niza niskih ograda oko vrtova i malih bosanskih kuća. Druga s desne strane, dijelom zaklonjena krošnjom jerbasne kruške, jeste kuća Nikole i Matije Kujundžić. A vratnica joj je gore, preko pokaldrmanog dvorišta, dugačkog jedva desetak metara, ispred samog ulaza u duganju. Tim putom ukućani izlaze na gornju stranu, kad hoće u čaršiju, ispod Špilje, rupe u stijeni dubine desetak i dužine petnaestak metara, ili ako hoće na drugu stranu, po drva u Vrela.

Odavno su prozori na duganji izgubili sjaj, sada su u omaglici kao pogled uginule ptice. Ni laste se ne gnijezde pod strehom, samo pauci pletu mreže po kutovima i oko stakala. Oko grna je ustajali vonj pepela i čađi. Samo za sunčana dana sitne čestice prašine igraju u zrakama snopa sunčevog svjetla. Drugo se u duganji ništa ne dešava. Iz unutrašnjosti zrači studen i pustoš, a odavno je zaboravljen zvuk udaranja čekića o nakovanj.

Nekada je Nikola važio za najboljeg kovača u Kreševu. Govorilo se da ono alata što on otkuje i okali može trajati triput duže od onoga što drugi urade. Držao je on nekada dvojicu iščija, pomoćnika koji bi jedva izdržali njegov tempo kovanja.

Sablja za časnika

I još, pričaju za njega kako je nekom austrijskom časniku iskovao sablju da je taj, negdje tamo na ruskoj fronti, sjekao njome u bitci neprijateljske puščane cijevi a da se to na sablji poslije nije nimalo primijetilo. Nije bilo nijedne ogrebotine ni zareza na oštrici, kažu da čak ni sjaj nije izgubila.

Da je takvo što nekada ovdje iskovano, to nije pamtio ni najstariji majstor.

Tada je iz duganje po cio dan zvonio čekić. Milina jedna! Za kuću je bio dobar domaćin, s pazara bi prvo donio Matiji ono čega bi nestalo ili omanjilo u ostavi, pa tek onda odlazio na jednu u birtiju. Rijetko se dešavalo da se zadrži. U jesen bi iz dvorišta zaskičalo prase kao i kod drugih domaćina, pantre na tavanu bi se uvile pod teretom mesa za sušenje. Nabavio bi dosta drva, drugi su nabavljali samo po potrebi, i zimnicu, jer nisu imali svoju njivu.

Živjelo se u toj kući složno, s ljubavlju i uzajamnim poštivanjem.

Matija, nekada okićena titulom kreševske namkinje, podizala je djecu, išla u mlin po mlivo, brinula da u kući ima mlijeka, masti i ostalih potrepština. Iz razonode bi, tek da pomogne, išla na njivu nekoj od susjeda ili prijateljica…

Ali, to je bilo nekada…

U zadnje vrijeme radila je za nadnicu kako bi mogla prehraniti djecu. Najstarijoj kćeri je tek desetak godina i ona je ostajala u kući čuvati sestre i brata. S nadnice bi Matija uspjela najesen donijeti kući luka i krumpira i to bi spremila u trap. Još bi donijela povrća i raznog voća od koga bi pravila turšiju ili ga sušila na tavanu.

A onda bi, kad dođe vrijeme, išla po dvorištima i pomagala miješati džem. Kući bi dolazila kasno navečer, očiju zakrvavljenih od dima i slomljena umorom. Kada bi ona okupila susjede i u svom dvorištu pripremala vatru i araniju, on bi gledao da negdje ode: koliko god bio loš, nije se htio petljati u te poslove.

Od dobra domaćina, dobra majstora, Nikola se preko noći pretvorio u napasnika.

Počeo je zanovijetati, petljati se u sve, ništa mu nije valjalo. Po njegovom, više ništa nije na svom mjestu, iako je ondje gdje je uvijek i bilo. Postao je grub i nepredvidljiv. Neki su govorili kako je jedne noći, idući od neke jaranice Mahalom, kako bi skratio put kući, nagazio na nešto pa da ga otada vrag nosa.

(Ovo se spominjalo s nekakvim prizvukom straha u glasu.) A manje ozbiljni, oni što se prave da se ničeg ne boje a zapravo su u duši manji od makova zrna, govorili su da ga je netko udario mokrom čarapom po glavi i nakon toga se smijali.

Preko noći je Nikolina žuta kosa poprimila srebrnkasti sjaj, prvo po rubovima, a uskoro je i cijela glava bila u srebru, kao da mu je neki dubrovački filigran-majstor pravio frizuru. Okrenuo se alkoholu i kocki. Snaga ga izdaje, rakija ga sve više preuzima. Obrazi mu svakog dana sve mlohaviji, lice okoštalo, oči se jedva vide, utonule u modrilo podočnjaka. Sve je pognutiji, ramena opuštenija, leđa povijena, noge teško vuče. Lijevu kao da jedva kontrolira: kad je podigne da zakorači, ona uvijek ode malo na stranu, pa izgleda kao da je samo onako odapne iz kuka pa kuda ode. Za kratko vrijeme postao je ubog i sav se usukao.

A najviše je kipio u sebi i ljutio se zbog toga što oni koji mu do jučer u poslu nisu mogli odbit pera, sada koriste tu njegovu slabost, rugaju mu se i sprdaju s njim. On bi na to šutio, a unutra se to sve skupljalo, izjedalo ga, grickalo i peklo. I što je više razmišljao, jače ga je to u njemu nagrizalo i propadao je sve brže. Bio je sasvim siguran da su mu godine, konačno, nepovratno uzele snagu i postajao je sve nervozniji.

Alkohol i kocka

U kući s njim više se nije moglo živjeti. Obitelj sve češće proganja, kao da se za sve svoje slabosti sveti na njima. Zapravo, oduvijek je on bio pomalo prgav čovjek, samo je to prikrivao u onim svojim sitnim očima. Imao je pod kontrolom tu svoju manu, ali sada se otvorio i kao da se s nekim, samo njemu poznatim i samo njemu vidljivim, natječe u tome tko će smisliti veću pakost. A kada jadnoj ženi nanese bol ili je pred nekim ponizi, što je njoj još teže, to je njemu draže, pa se u sebi sam sebi divi, da bi samo koji tren poslije počeo kovati novu pakost.

Bože moj, čovjek se sav dao u nasladu. Više mu ne možete vidjeti na licu onaj normalni opušteni izraz; ili je duboko u mislima ili se smijulji, vjerojatno nekoj nanovo smišljenoj nasladi.

Preko noći je Nikolina žuta kosa poprimila srebrnkasti sjaj, prvo po rubovima, a uskoro je i cijela glava bila u srebru, kao da mu je neki dubrovački filigran-majstor pravio frizuru. Okrenuo se alkoholu i kocki. Snaga ga izdaje, rakija ga sve više preuzima. Obrazi mu svakog dana sve mlohaviji, lice okoštalo, oči se jedva vide, utonule u modrilo podočnjaka. Sve je pognutiji, ramena opuštenija, leđa povijena, noge teško vuče. Lijevu kao da jedva kontrolira: kad je podigne da zakorači, ona uvijek ode malo na stranu, pa izgleda kao da je samo onako odapne iz kuka pa kuda ode. Za kratko vrijeme postao je ubog i sav se usukao.

A najviše je kipio u sebi i ljutio se zbog toga što oni koji mu do jučer u poslu nisu mogli odbit pera, sada koriste tu njegovu slabost, rugaju mu se i sprdaju s njim. On bi na to šutio, a unutra se to sve skupljalo, izjedalo ga, grickalo i peklo. I što je više razmišljao, jače ga je to u njemu nagrizalo i propadao je sve brže. Bio je sasvim siguran da su mu godine, konačno, nepovratno uzele snagu i postajao je sve nervozniji.

- Stjepan Zelenika