Kad se već malo više popilo i nakon što je završio s raspoređivanjem poslova koje treba sutra završiti, Anto je ispričao kako su nekad davno rudari bi li organizirani, kako su radili po jamama i kako su bili zaštićeni u slučaju nezgode...

- Djeco moja, kristali su tako lijepi da će Finci na prkno pasti kad mu ih pokažem. A, bora mi, i Torlak će se zijanit kad mu ih donesem za brušenje, jerbo je za nj ono što se raspe, a biće toga dosti… A još kad izvadim i one crne, morione i čađavce, što sam ih našao neke godine na Rudnima!

Pričao je nadugo i naširoko.

- Samo što prija u Radeši nijesam mogo vidit koliko tog ima. Sad je voda stala pa se vidi unutra, rupa je puna dragulja, djeco moja, ko karpuza sjemenki.

A onda se prenuo iz vlastitog zanosa, sjetio se da oni njemu trebaju reći što je bilo na njihovom poslu, potegao je malo veći gutljaj, progutao ga te podigao čokanj prema vatri da vidi koliko još ima u njemu i upitao

- Je l u vas na kaznu bilo sve u redu? (Govorio je o glinenom kazanu što sliči na kazan za rakiju, ali je upola manji; u njemu se živa odvajala od jalovine.)

- Jes, vala, nijesmo imali nikakvi problema - kazao je Niko, koji je bio stariji od Ferde. On je davno ostavio školu i s ćaćom se posvetio rudama.

- Samo, dobili smo nešto više od petnes kila. Ja sam je bacio na kantar.

- Dobro si uradio. To je malo za dvije puške, a previše za jednu.

Žar i željezo

Onda je malo stao i opet kažiprstom pogladio brk.

- A najnapri ćemo turit u pušku, a ono more bit da ko tražio za benta. Niko - nastavio je - Ferdo i Barbara će sutra u Sarajevo. Ti bi mogo otić u Crvene Bare, potražit željezo. Samo, nemoj ići desno prema Kostajnici jer ti tamo raste žara, tu ti nema željeza. Idi na drugu stranu, prema Oberu! Znaš i sam, gdje izbija žuta ili crvena bara, tu je pirit. Stari me učio, gdje je žara tu nema željeza. Oni su znali po travi i drveću, đe je koja ruda. Ja moram još malo ovdi đe sam danas bijo. More bit još sutra, a more bit da i ja sutra pojem s vami do Nikole na Brce da mi potkuje Putka. A ondak morem ići kopat dok ne svršim započeti poso

Ovo je rekao poluglasno, više kao za sebe. Zatim nagnu iz čokanja, i sada se vidjelo da mu u očima sja još nešto, nešto što nije ni rakija ni vatra s ognjišta.

A kad se već malo više popilo i nakon što je završio s raspoređivanjem poslova koje treba sutra završiti, ispričao je kako su nekad davno rudari bili organizirani, kako su radili po jamama i kako su bili zaštićeni u slučaju nezgode.

- Kažu da je to bio neki Kanon Sas, hoće reći zakon rudara. Ljudi su ovdi navijek bili solidarni. More bit da danas i nijesu tolko. A i jope, kad nevolja stisne, prilete svi napomoć. Elem, kako je meni pričo moj stari: bilo je to za prija dvjesta-trista godina. Ljudi su vadili rudaču u grupama, najčešće po trojica. Zarada se dijelila na jednake dijelove, a ako bi neki nastrado i opet bi se zarada dijelila, kao da je on tu s njima, sve dok s njim Bog ne providi, pa on ozdravi ili umre.

- Šta ako umre čojek, pitala je Barbara.

- E ondak bi brigu o njegovoj obitelji uzimalo selo – malo se zagleda u svoju malu kćerkicu. - To tamo sigurno ne piše, ali ja znadem da je tako. E, moj sinko…

Potegao je zadnji gutljaj iz čokanja pa dao Barbari da nalije.

- I ti, dijete - reče Barbari - spremi se za sutra, a čim ustaneš, odmah zapiši današnji dan i godinu 1910. Kad ja stignem, kazat ću ti što ćeš još pritefterit. - Onda se okrenu sinovima:

- A, znate l vi, djeco, da je ovdi od starina bio jedan neradni dan u hefti, još i osim svete nedjelje?- Ovdje je napravio stanku. - Najnapri je to bio petak – na licu mu je skakutao sjaj plamena. - Dok se negdje drugo radilo od zvijezde do zvijezde, dok su drugdje ljudima cijedili dušu, ovdje se, i osim nedjelje, jedan dan odmaralo. Ljudi su skontali da mora bit jedan pazarni dan. Mora se, brate, dogovorit poso, mora se vidjet kome će se prodat, a mora se, brate, znat što će se dalje raditi. I još, mora se i podmjeru kupit. E vidite, za to im je bio petak.

Opet je napravio stanku. Kao da je čekao da mu ovog trena navre u sjećanje kako je bilo.

- A ondak su skontali kako tu nešto ne štima – zastao je kratko. - Ne raditi petak, a ondak i jope raditi subotu pa ne raditi nedjelju, nekako ne ide. – Pa se i Anto zamislio, kao da sad on vaga je li to pravo ili nije. - Eto, osela bi trebalo petak raditi, a ne raditi subotu. Djeco moja, šta mislite kako je pomjeriti vrijeme, promijeniti navike i običaj koji se, eto, održo od pamtivjeka. Od vakta kuge, pa ratovi, glad i sirotinja, odvajkada je taj običaj bijo taki.

Telal i bubanj

Tako je jednog dana kroz čaršiju išao telal, lupao u bubanj i vikao iz sveg glasa:

- Čujte i počujte narode! - stavio je ruke na usta.

- Čujte i počujte narode! - tiho je Anto oponašao glasonošu.

- Nije više petak u petak, osela je petak u subotu - ponavljao je koračajući niz kaldrmu.

- Čujte i počujte! Nije petak u petak, osela je petak u subotu!

Vrtio je Anto glavom, lijevo-desno, kao da on baš ovog trena ide kroz svijet u čaršiji.

Ferdo je naredne godine otputovao i u Pragu upisao montanistiku (rudarstvo). Bio je pjesnik i objavljivao stihove pod pseudonimom, osim na hrvatskom, još i na češkom, njemačkom i španjolskom jeziku.

Dome je u Deževicama, selu s druge strane planine, kad bi ulovila vremena između poslova ili uz goveda na ispaši, neke od mještana učila pisanju i računanju.

Antin dnevnik koji su, po njegovu kazivanju, pisala djeca, nije nađen, osim nekih listova u koje je zamotavao kristale kremena što su mnogo godina poslije nađeni u kutijama na tavanu kuće.

Sljedeći nastavak: O kovaču Nikoli.

- Stjepan Zelenika