Staro_Kreševo-Čuvari_vremena.jpg

 

Nakon što je u Radeši, podno planine Lopata, kopao kristale, Anto se s vrećom na ramenu pred sami mrak pojavio pred kućom. Obitelj je na okupu i dok sjede oko ognjišta, on pita kako su prošli s kopanjem žive koju su kopali njegovi sinovi i odmah pretapali...

Sjeo je ispred jame, na haldištu, oslonivši se leđima o deblo bukvića. Ispod njega, negdje u gaju, glasala se kukavica: ili slavi podvaljivanje jajeta u tuđe gnijezdo ili kuka zbog neuspjelog podmetanja. Kroz grane je prosijavalo sunce, ubadajući zrake u suho lišće na tlu. Iz ranca je izvadio drvenu plosku u kojoj je bila njegova šljiva. Kakav bi on bio domaćin kad rakiju ne bi imao. Skinuo je čep od kukuruznog otučka, original je neke godine izgubio te potegao dobar gutljaj da povrati dah. Onda je izvadio kruh, špek i česmo češnjaka, iza pasa je izvukao nož barešinac na kom se bijelila koštana drška.

„Ogladni se uz ovu planinu“, razmišljao je te počeo rezati, razgledajući okolno drveće. Tražio je pogledom bukvić koji bi bio najpogodniji da napravi skelu s koje će bez napora moći dohvatiti onu stijenu u raljama poludragog kamenja.

Ovo će sada biti opipljiv i dugotrajan posao. Treba skinuti što veći komad stijene s kristalima, time je vrijednost veća. Ako čekićem pri štemanju napravi potez viška, jer sve je to u baritu, krhko i lomljivo, mogao bi skršiti sve, pa mu onda džabe trud. Da se to ne bi desilo, skela je morala biti dobro podešena.

„Sreća“, mislio je, „da nije onolka voda ko kad sam lani naišo. Zbog nje i nijesam vidijo kolko tog ima. Sutra moram konja dovest.“ A onda se dosjeti: „Moram odvest Putka na Brce, Nikoli Kujundžiću, da mi ga potkuje…“

 

Ma tko zbrani živu prodavati?

Lani se, iako nije bila kišna godina, voda cijedila niz onu stijenu kao niz žljebu, a sada je ili presušila, ili je nekud drugo našla put. U svakom slučaju, bar mu ona neće ometati rad.

„A sutra će mi, ako je danas sve po planu, pa su mogli ugasit kazan, lijepo Ferdo nosit živu u Sarajevo. Mogo bi ja…“. Zastade, sjetio se nečeg. „…i Barbaru ću šnjim. On više nije dijete, borati, čitav je čojek, ali je i jope uz žensko manje sumnjiv.“

Bio je zadovoljan dosjetkom. „Ma, ko zabrani živu prodavat, sunce mu poljubim“, opsova bezglasno, tek onako, reda radi.

Neka Barbara nosi dvocijevku, a Ferdo more kamenje, kombinirao je stari mudrac dalje. Ma ne, teško je tih dvanes kila, po njojzi bi se namah vidilo da je nešto teško, a puška mora stalno bit uspravna kako iz cijevi ne bi ispala živa, a i jope, da se ne vidi da je tolko teška. Elem, nek on nosi pušku. Ma jes vala baš, protrljao je dlanom o dlan.

Donio je konačnu odluku.

A kad se oni vrnu, čim proje Velika Gospojina, ondak ću ja. Pa jâ, umalo ne smetnu, prekosutra je dernek u Kreševu.

- E, ajmo Anto, na poso.

Nakon što je u Radeši, podno planine Lopata, kopao kristale, Anto se s vrećom na ramenu pred sami mrak pojavio pred kućom. Obitelj je na okupu i dok sjede oko ognjišta on pita kako su prošli s kopanjem žive koju su kopali njegovi sinovi i odmah pretapali.

(Živu koju su Tucakovići, a i drugi Vrančani, prerađivali bilo je zabranjeno trgovat. Ljudi su se na razne načine dovijali i švercali i prodavali po sarajevskim dućanima. U to vrijeme u farmaciji, osim u sastav vakcine, živa se uzimala i u izradi nekih lijekova.)

 

Feljton.png

 

Jeka crkvenih zvona

Pojavio se na rubu šume s vrećom preko ramena u vrijeme kad su kokoši išle na spavanje. Anđe je zatvarala tor u kome su se komešale ovce. Mačka je upravo zašla na pojatu, a Barbara se vraćala s vode da ne mora ići kasnije, po mraku. Anto je pravi domaćin, za takve se govorilo da u kući imaju i šilo i ognjilo. I imao je, živjelo se u blagostanju i ljubavi, a eto, Bogu hvala, i zdravlje ga je dobro služilo.

Iz Vranačke kotline je, ko bïlo starca, kucao slabašan zvuk večernjeg Angelusa o tahte. Jedva čujno se probijao kroz jeku crkvenih zvona što ječe cijelim svodom, a Anto ih je čuo tek kad se iz usjeka malo popeo uz brijeg, tu nadomak kuće.

Teret je stavio u podrum, nije nikome govorio što je to što je donio. Nije ga nitko ni pitao, samo se po njemu vidjelo da je u vreći nešto dobro teško. Znali su da sve što stari radi (hvala Bogu još je pri pameti!), radi za dobro svih u kući. A stari je, iako je pri kraju šeste decenije, bio dosta živahan, s neugaslim sjajem u očima. Brkove je gladio kažiprstom na razdjeljak, postrance, a kad to čini, znali su da je uradio nešto korisno i da je zbog toga zadovoljan.

- Djeco, ajmo pozdravit Gospu! - skinuo je kapu, počešavši se po tjemenu. - Pa onda, da mi muški popijemo po jednu !

- Jesi li gladan? - pita Anđe - Mi smo jeli.

- Ja sam pojeo ono špeka i meni je dosti. Nego, deder nam donesi još rakije - podiže pletaru – ovdi ima još samo malo.

Anđe i on su sjedili uz siniju, Barbara i Ferdo na prag, a Niko i Andrija na kamenu ploču ispred ulaza. Jozo, najstariji sin, tada je već bio otišao u Posavinu, gdje je radio kao šumar.

Nakon molitve žena je siniju okačila o klin na zidu. Poredali su tronošce u polukrug na zemljani pod i posjedali. Bilo je ugodno pred ognjištem na kome je u kotliću o verigama krčkalo suho meso, a u kutu ležao uredno složen naramak drva.

Stari je počeo svoju priču. Zapravo, kratko je opisao gdje je bio i što je radio.

- Ja sam sa svojim starim išo u Radešu, u ovu jamu, još prija deset godina…

Svi su se pretvorili u uho kada je počeo da im otkriva svoju životnu tajnu, kako ju je on odavno nazvao. U nos je ulazio ugodan miris kuhanog suhog mesa, pomiješan s dimom sa ognjišta koji je blago štipao za oči. Plamen se na licima igrao sjenkama, dok su Barbara i mati sjedile „onako“, a muški su iz šolja pili rakiju. Stari je imao svoj čokanj i pio iz njega.

 

Sljedeći nastavak: Nije petak u petak osela je petak u subotu

 

Spoj zabave i kulture
Večer tamburice u Kreševu
18.05.2022 09:28
Udruga Bosanskohercegovačkih Hrvata
Upravni odbor ''Prstena'' zasjedao u Kreševu
17.05.2022 06:21
NK Kreševo
Remi na Stamal Areni
09.05.2022 09:48

Copyright 2005-2020 KRESEVO.INFO Sva prava zadržana. Zabranjeno preuzimanje sadržaja bez dozvole izdavača.

designer17