Anto Tucaković je u starom rudniku na obroncima planine Lopata otkrio velike kristale citrina i odlučio se da ih iskopa kako bi mogao sina Ferdinanda poslati u školu u Prag i kćeri Domi, koja se udala u selo Deževice, da može poslati lijepu komoru za udaju...

Kad sam ga naredni put sreo, upitah ga za taj skoro raspadnuti betonski križ. Za njega je to, po starosti, mogao biti samo križ Ante Tucakovića, starog rudara s Rudana, a čiji je sin Ferdinand, bio pisac i pjesnik.

Iako, postojalo je nešto zbog čega nije bio sasvim siguran.

Tucakovići, ovi s Rudana, imaju mjesto u vranačkom groblju, gore su ih kopali.

Za Antu mi je rekao da je bio ne samo rupar, već i prvi kolekcionar kristala minerala na ovim prostorima. O tome svjedoče uzorci i zapisi nađeni na tavanu njegove kuće kad ju je obnavljao neki od unuka. Još mi je pričao o njegovoj obitelji, o njegovoj djeci, o tome kako su kopali željeznu rudaču, te kako su vadili i topili živu. Rekao mi je i o citrinu, kristalu kremena žute boje koji je on našao, a govorilo se da je najljepši od svih ikada ovdje viđenih. Kad sam upitao kako je izgledao, rekao mi je:

- Bilo je to kao sunce, jedan snježnobijeli grumen barita, veličine dviju stisnutih šaka, a iz njega su, žuti kao vosak, sjajni kao zrake sunca, na sve strane izbijali kristali, pravi kao strijele Božje, dugački kao dlan, a neki i malo duži. Po pričama – rekao mi je dalje - našao ga je pod stare dane, negdje u Radeši, na obroncima Lopate. (A o tome gdje se što vrijedno nađe, uvijek se šutjelo.) A eto, čujem da ovih dana opet neki mladi ljudi počinju skupljati kristale. To me jako raduje, zapravo, potvrđuje tezu da se sve vraća, sve se obnavlja. Nekada za kratko vrijeme, s koljena na koljeno, a nekada - kako bi se nešto ponovno aktiviralo - treba proći više generacija. Za mene to znači da u Kreševu običaji i duša naroda nikada ne umiru. Ta duša naroda nekad samo malo zadrijema, a onda, kao da stoji u zraku, poput krpelja na rubu lista drveta koji čeka svoju žrtvu, pa kad se ova pojavi, ulovi je i – gotovo!

Kako se prije radilo

Tu je malo zastao, kao da se umorio od riječi.

- To je, moj sinko, odredio tako dragi Bog. – Izvadio je kutiju cigareta iz džepa, ponudio me, zatim sâm zapalio, pa nastavio:

- Znadeš li – zagledao se u mene kroz oblačić dima koji je izgledao kao da između nas pluta njegova sijeda kosa – i danas bih ja, kad bih imao snagu ući negdje u stare kopove, mogao zamisliti kako se prije radilo. Dok sam mogao, uđem u rudnik, nije mi se dalo proći, pa kad upalim svijeću, kao da vidim ljude kako kopaju, čujem zvuk udaraca čekićem o dlijeto, čujem kako razgovaraju, kako se dozivaju, vidim ih kako nose rudu u rudnjušama, osjetim miris njihova znoja, miris svježe jelovine dok podgrađuju, vonj zemlje i vlage u rudniku. A priča o Anti i njegovoj obitelji ide ovako:

Zastao je na ulazu rudnika i upalio svijeću. Kroz paučinu tankih žila u koje se uplelo nešto grumenčića zemlje i kamenja izbijala je svježina. Natukao je kačket dublje na čelo, udahnuo duboko, kao kad hoćete skočiti u vodu. Povio se u leđima i prošao kroz mrežu. Zemlja posu suho lišće iza njega. Nakon ulaza, u oknu nije bilo ni usko ni nisko. Plamen je uokolo razrijedio tamu i to je starom Antinom kopačkom oku bilo dovoljno da vidi oko sebe. Sa strane, na zidu, blještale su kapljice, a sa stropa su kapale samo na par mjesta, otkucavajući u jednakom ritmu. U hodniku nije bilo zapreka: odronjenih gromada stijena, oborenih greda podgrade, rupa u podu; bilo je čisto pa je mogao koračati slobodno. Dok je polako gazio, pod njegovim nogama škripalo je sitno kamenje. Nije trebao ići daleko. Zapravo, ovaj stari rudnik ima samo jedan hodnik koji se polukružno savija, a dugačak je jedva desetak metara. Na kraju hodnika koji se u vrhu sužava pa izgleda kao izvrnuto V, visjela je stijena. Izgledala je kao da ju je netko, nakon što je prokopao hodnik, donio i umetnuo u procjep, a onda je došla ogromna ajkula, razjapila čeljust, pokazala staklaste šiljate zube, zagrizla tu stijenu pa je i dandanas tako održava da ne bi pala na pod.

Kada je podigao kapu pa je zabacio na zatiljak, a zatim prišao ispod stijene s podignutom svijećom, svijetlost je zapljusnula šupljinu u kojoj su kristali kremena bljesnuli svom svojom čarolijom u dva i tri reda, jedan iza drugog. U njima se lomio spektar svih mogućih boja, sa svih strana prosijecale su ih strjelice, plave, ljubičaste, crvene, i žute boje. Tijelom su mu prostrujali trnci i u hipu ga je pokrio znoj. Sada je jasno vidio da je iza prvog reda pukotina duboka oko pola metra i da je puna kristala. Prekrstio se:

„Bože“, pomisli, a rukom samo na brzinu zašara po zraku sebi ispred nosa. „Gospode dragi, pomozi!“, bio je iznenađen. „Blago ide u dubinu“, konstatirao je sav u nevjerici. „Koliko toga ima“, čudio se još zbunjen. „Nijesam mogo ni usnit da je toga toliko!“

Podigao je svijeću bliže, da još bolje vidi. Bilo je to kao kad se vrh borove grane nad potokom okiti injem pa ledene igle, kao čarobni prsti, blješte na sunčevu svijetlu. Samo, što su ove igle kao strijele prave, žućkaste kao da su umrljane ilovačom i dugačke desetak centi.

Tajna za teške dane

„Ma, citrini kao čokanj, a neki, borami, i dulji“, razmišljao je.

Odavno je stari, iskusni rudar znao za ovo blago, samo je tajnu čuvao za neke teške dane. I uvijek je mislio kako nije sazrelo vrijeme da ih izvadi.

Vremena navijek mogu biti teža, ali je ovaj put bio odlučan dok se vijugavom kozjom stazom peo uz planinu. „Meni je sad priša, sad mi je vakat, ako nije sad - já kad će“, pitao se i sam odgovarao.

„Brate, moram“, mislio je sada nakon što je vidio blago, „da Domi u Deževice, i pored komore, otpravim još štošta u miraz“. Okrenuo se kako bi izašao van. „A i Ferdu, kad tolko voli škole, da ko pravi otac iz Sarajeva ispratim za taj Prag pa nek uči. Bog dao fra Danijela pa mi ga smjesti na te velike škole, Bog ga poživijo!“

(Naredni nastavak: Razgovor uz ognjište)

- Stjepan Zelenika