Tragedija u Vrancima

Začas su isparenja žive, koja su užasno otrovna i brzo prodiru u krv i izazivaju trovanje, kroz podnice dospjela do sve čeljadi, a i sam Mato je na pragu, na pola vani izašavši, ispustio Bogu dušu

Ponovno su se našli u sedlu te krenuli uz potočić s lijeve strane ispod sela, pod Biskupovu stijenu. Odatle će kozjom stazom uz kosu na Orašak, pa će za duhan cigare biti u Vrancima.

Čim su iz šume izašli na čistinu, vidješe kako ljudi u đugumima i fučijama nose vodu i polijevaju kuću Mate Čapelja, ali im ništa nije bilo jasno:

- Šta ovi rade – poče Grgo – onoliku vodu polijevaju po kući, a ja niđe ne vidim da išta u njojzi gori?!

- E, ako ćeš pravo - Janko će - ni ja ništa ne vidim, nejma čak ni gareži.

- Meščini da ondi i nije gorilo – Grgo će.

- Vidit ćemo šta je bilo – samo se pomjeri u sedlu Janko.

U modrilu oko očiju na licima dviju starijih žena što su ih sreli kod kamenog mosta vidjele su se usahle suze. Kod drugih se vidjela zabrinutost i tuga. Prešli su ćupriju i preko gumna prešli do svijeta koji se okupio kod Čapeljeve kuće.

Na ulazu u kuću zaustaviše ih, rekavši im da se ne smije ulaziti dok sve dobro ne isperu hladnom vodom. A tek onda im Pero, rođak i susjed Matin, došavši iz dvorišta kuće preko puta, ispriča:

- Svi ti mi, moj fratre, što se bavimo živom, topimo rudu u kućama, u magazama ili njekim sobicama, nejma se di drugo. Tako ti je i Mato noćaske u svojoj magazi topijo živu, požurio da završi do zore, a čeljad su mu, njih devetero sa ženom mu, spavala na čardaku. Sigurno je pohitijo svršit poso, da se sutra more za drugim poslovima i, viđaj nevolje, moj ujače, nemre bit gore. Bit će da je jadnik malo pridrijemo i nogom zapeo za glavnju drveta na vatri, sapleo se i prevrnuo kazan u kome se živa topila.

Topljenje žive po kućama

- A joj, Gospode Bože – glasno zajauka fratar - nijesu valjda svi pomrli?

- A, jakako ujače? Za čas su isparenja, koja su užasno otrovna i brzo prodiru u krv i izazivaju trovanje, kroz podnice dospjela do sve čeljadi, a i sam Mato je na pragu, napola vani izašavši, ispustijo Bogu dušu. Eno ga tamo – pokaza rukom u kraj dvorišta – pokrili smo ga dekom, vas je modar.

- Bože moj! – prekriži se fratar po tko zna koji put. Janko je uz njega zanijemio i problijedio, samo stoji i koluta očima.

Da se u njihovom selu takvo što dogodilo, ne pamti nitko.

Mještani su lančano, s ruke na ruku, dodavali vodu iz obližnjeg jaza i polijevali niz zidove kuće kako bi se živa ukrućena u kugle spustila u najnižu točku. Moralo se pokupiti živu kako bi se mogli izvaditi mrtvi i sahraniti kako dolikuje.

- Sve krpe iz kuće se moraju odnijeti što dilje od sela i duboko zakopati - rekoše neki na kraju. - Nipošto se ne smiju paliti!

Grgo je obećao da će taj sprovod obaviti on uz još nekoliko fratara, jer takva tragedija zaslužuje veliku misu zadušnicu na groblju.

O obitelji Tucaković

Nedaleko od fra Grgina groba prema putu koji vodi posred groblja, skoro uvijek bi mi za oko zapinjao slabašan betonski križ, malen i zarastao u travu, vremenom nagrižen, a na njemu sam, između crnog i sivog lišaja, jedva uspijevao pročitati prezime Tucaković.

O toj obitelji znam samo da su bili rudari i da je Andrija, kojeg se sjećam, živio u Vrancima i uzgajao ovce te vazda zalazio po rudarskim jamama i oknima. Za njega se govorilo da je silazio i tamo gdje nitko drugi nije smio. Nas manje su plašili njime govoreći nam da će nas, ako ne budemo slušali, dati njemu pa će nas on ostavi negdje u jami.

A o nastanku prezimena Tucaković čuo sam dvije priče :

Prva je da je nastalo tako što su ti ljudi bili rudari i vječito tucali rudu kako bi odvojili jalovinu. Poznato je da živu, koju su oni kopali, najprije treba usitniti. A ako se živom hoće odvojiti zlato iz limonita ili pirita, zlatonosnih ruda, što su oni isto tako radili, onda se ruda žive usitni i u kaznu smiješa sa navedenim rudama. Kada se kazan zagrijava, živa kroz cijev prelazi iz prvog u drugi kazan, u kome se nalazi voda za hlađenje. Živa sobom kroz cijev ponese i zlato, a sve ostalo ostaje u prvom kaznu, ali kada ona nailazi kroz vodu, hladi se i skuplja, tada se odvaja od zlata i sama se skuplja u sjajnosivu ili crvenkastu kuglu. Kada je ohlađena, živa je

sama, a zlato je slobodno i čisto. Zbog takvog rada moguće je da im je svijet nadjenuo prezime Tucaković.

Druga je moguća teorija da je nastalo od turske riječi Tucak, što označava roba koji je pušten da u lutanju svijetom za sebe skupi otkup.

Često je u šetnji grobljem i fra Stjepan Buljan, rođeni Kreševljak, zaljubljenik povijesti i običaja ovoga kraja, kustos samostanskog muzeja i, k tomu još, dobar čovjek, uvijek raspoložen za razgovor. Izgledom sasvim sliči Einsteinu: ima razbarušenu sijedu kosu, pa izgleda kao da na glavi nosi oblak. Uvijek zamišljen, s mislima koje bacaju negdje daleko, u skrušenoj molitvi ili s cigarom u ruci, u smeđem habitu, poguren, sporog, staračkog hoda. On je živa enciklopedija, povijesti ovih prostora. Kod njega nije bilo petljavine, onih ispraznih ili čak netočnih priča; ono što odmah nije znao, znao bi sutra.

-Sljedeći nastavak: Anto u Radeši kopa krsitale.

- Stjepan Zelenika