Obilazak bolesnika

Samo što je svanulo, a Grgo i Janko već su čekali da im Miroslav osedla konje pred fratarskom štalom i dovede ih pred samostan.

Fra Grgo, iako se tog jutra i nije baš najbolje osjećao, riješi obići dva teška bolesnika u Kojsini i Vrancima.

Šutjeli su i još neko vrijeme stajali kod ulaza u samostan. Sjena samostana se izduljila, a čaršijski krovovi poprimili blago crvenilo zalaska sunca. I opet prvi progovori fratar:

- A za ovo o Merdanu Mehi imadem još jedan sanduk preturit, mnijem da su u njem zabilješke, da se mrven podsjetim kako to bijaše – zastade malo pa nastavi – Da znadeš, bilo ti je to odma po mom povratku iz Makarske di sam bijo na otvorenju spomenika, poprsja, mom prijatelju Andriji Kačiću Miošiću, 1890. Čim sam ti se vrnijo…

Samo što je svanulo, a Grgo i Janko već su čekali da im Miroslav osedla konje pred fratarskom štalom i dovede ih pred samostan. Fra Grgo, iako se tog jutra i nije baš najbolje osjećao, rješi obići dva teška bolesnika u Kojsini i Vrancima.

U to vrijeme, iako je tek svanulo, čule bi se žene iz Gornjeg Čela u čaršiji kako se dozivaju, a moglo ih se vidjeti kako iz kuća kroz demire izviruju da vide gdje kroz kaplamu dimi. Pohitale bi sa ćusegijom ili malo većom lopaticom da prenesu žar na svoje ognjište i nalože vatru. Nije se u to vrijeme olako kresalo čakmak – trebalo je domaćinski šparati.

Brojanje kave

A Niko, iz Srednjeg Čela, spremajući se u šumu na posao, svakog bi jutra svojoj ženi Zori odbrojavao zrna kave u šalicu, mrmoreći sebi u bradu:

- Dvacet pet, dvacet šest, dvacet sedam, ma dosti je … ma morebit i nije… ma more još jedno – dvojio je Niko - ma i jope, jedno po jedno i ode sve, ma nek iđe i ovo … oću – neću, ma nek iđe, dvacet osam… evo, vana ti je dosti dvacet osam zrna kave, to ti more bit danas, ne moraš cijeloj čaršiji peć kavu. Nego, iđi mi iz magaze donesi onaj moj gunj, mnijem da će danas u šumi bit hladno.

A onda bi, nakon što Zore izađe iz kuće, prišao prozoru i ulovio muhu. Radio je to vješto i, kako je koje jutro prolazilo, sve je lakše uspijevao. Oprezno bi satjerao muhu u kut prozora i nježno je ulovio za krilo, te ubacio u staklenku s kavom, a zatim brzo zatvorio poklopac. To čini kad god hoće izbivat iz kuće na obdan ili duže. Ima već pola godine kako čini to s kavom i staklenkom, a da jadna Zora još nije shvatila kako on zna da je ona uzela kavu i kad on nije tu. Šejtanska posla, govorila bi kad bi joj žene tijekom dana došle da malo posjele.

I, u pola godine kako je Niko običavao to s muhom, samo je dvaput muhu našao uginulu u staklenci, triput je nije nikako našao, a za ostalo bi se nasmijao od uha do uha kad bi otvorio i čuo onaj poznati zvuk zujanja muhinog leta, jer bi uho naslonio bliže tegli i polagano odškrinuo poklopac.

- Moj Janko - rekao je fra Grgo, nakon što se smjestio u sedlu - danaske ćemo najnapri kod naši Nujića, Jozo, rudar je teško bolestan pa da ga obajemo.

- Hoćemol poći – pitao je Janko – jesmol sve uzeli?

I dok su lagano silazili strminom crkvenog puta, fra Grgo je počeo:

- Dok vako lijepo jašimo, mogo bi ja tebi pripovjedit štogodjerce! - Pa se onda prenu: – A oćeš li moći zapamtit ili moreš tako tefterisat, a?

- Ma, tefter…

- Nu, dobro, ondak ćemo vako – nastavi fra Grgo, ne čekajući da Janko završi misao. - Pripovjedit ću ti o na… hooot, doro moj!

Konj se bio malo opustio niz strminu, pa Grgo zategnu uzde i uspori konja, a onda, zaboravivši prijašnju namjeru, poče poluglasno moliti, pa zadrijema i potom zakunja u sedlu. Janko se plašio da stari fratar ne padne, ali je onda shvatio da je, naučen na duga putovanja, Grgo navikao odspavati jašući.

Janko nije morao znati put, konji su išli točno kamo treba. Grgo je prespavao sve do Nujića kuće i prenuo se upravo kad ga je Janko htio pozvati.

- E, evo nas, stigli smo – trznu se fra Grgo nakon što su konji stali pred starom, napola srušenom kućicom. – Ovdi ti živi Jozo sa suprugom. Starica je jedva pokretna, ali, makar je i sama jedva na nogama, dvori Jozu i ne posustaje.

Tu je napravio stanku, te polako skliznuo s konja.

- Ti, ako nećeš, i ne moraš salazit, ja ću samo obavit ispovijed i vidjet je li bolesnik za posljednje pomazanje ili još more durat.

Sjahao je i Janko, htio je pomoći starici da podmiri bolesnog, ali je ona sve držala uredno i sve je bilo već urađeno. Kada je krenuo izaći, čuo je kako fratar govori, Jozi ili njoj, ili oboma za utjehu:

Ko zrno pšenice

- Ma, čim se rodimo, grijeh nam je velik ko Inač planina i ako za života od tolika grija otučemo makar ko zrno pšenice, dobro smo djelo ostavili iza sebe. Ma mnijem da je Bogu milo i da na toliku gomilu grija ništa novo ne doturimo za života. Molite se Bogu, svima nam je suđeno Njegovo proviđenje.

Janko je izašao. Ma koliko je starica bila čista i uredna, njemu je unutra, pokraj bolesnika, nedostajao čist zrak i danja svjetlost. Grgo se nije dugo zadržao, a čim je izašao obojica se napiše hladne vode s vrela pokraj Nujića kuće.

Onda je fratar rekao da će preko Grada i Oraška u Vranke, jer, eto, čuo je da se tamo dogodilo nešto tako strašno da je cijelo selo u crno zavilo. I kako su, eto, za to čuli malo prije pa su mještani poslali sina Ilije Bana, da vidi kakvo je to zlo strefilo Vrančane.

Čim su iz šume izašli na čistinu, vidješe kako ljudi u đugumima i fučijama nose vodu i polijevaju kuću Mate Čapelja, ali im ništa nije bilo jasno:

- Šta ovi rade – poče Grgo – onoliku vodu polijevaju po kući, a ja niđe ne vidim da išta u njojzi gori?!

(Sljedeći nastavak: Tragedija u Vrancima)

- Stjepan Zelenika