Svud okolo je šuma visokih bukava i vitke crnogorice, uglavnom jela i smrče. Malo iznad potoka, nekih dvadesetak metara, Vrančani kade žegu. Čuju se udarci macole o klin, cijepaju debla na tanje komade. Drve ni ugljen im treba i za rudnice i za duganje, bez njega se željezo ne može istopiti, a ni

zagrijati za kovanje.

Kad je otišao malo dalje niz potok, jasnije je čuo kako gore, u kosi, majstori kaplama ri sjeku jelke za kaplamu; pila „amerikanka“ nadjačava udarce sjekire i čekića.

Ljudi svršavaju poslove na licu mjesta: odmah na prvoj zaravni naprave kram i, sjedeći na panju, bradvinom tešu komade jelke i cijepaju ih u dašćice, koje poslije obliku ju, pokoso im zarezujući krajeve.

Na zaravni oko majstora po suhom lišću posuta je gomila uvrnutog bijelog iverja.

Nakon dan–dva, kad majstori svrše posao, gotovu robu na konjima doturaju pravo kupcu, da se kuća prekrije prije prvih jakih kiša.

Nije se Grgo htio tog dana zadržavati niti kod jednog domaćina na radilištima. Pozdravio bi i rekao kako mora čim prije u samostan i kako ima nekog neodgodiva posla.

Naišao je i na nekoliko ljudi što sijeku debla za japiju. Kiridžije vuku balvane i šuma grmi od njihove psovke. Čobani na livadama po vrhu brda napasaju stada, pa se dovikuju s jednog brda na drugo, s Premeta na Lazinsku kosu i s Vikića brijega na Zapodu. Planina odjekuje od njihovog dovikivanja i ječi od udaraca čekića i sjekire, začinjenih vedrom pjesmom, žuborom potoka i blagim povjetarcem.

I nebo ljepotom miriše

Osjećao je Grgo milinu svaki put kad bi prošao putom kroz Kostajnicu. ˝I trave, i lišće, i drveće, i zemlja i nebo, živahno i ljepotom miriše ˝, razmišlja Grgo, sav utonuo u zanos. ˝Pa kako se čojek ne bi osjetio preporođen kad naiđe na ovako lijepi prizor!˝

Na nekih stotinjak koraka uzvodno od Oberske rupe, čim je konj pregazio potok, sjahao je. Dalje je put sve do Vranaka bio skoro ravan. Olabavio je kolane kako bi odmorio konja, sačekao da se Cezar napije vode iz potoka i polako, ne uzimajući uzde, krenuo pješice, pustivši konja da slobodno ide putom.

Prošlo je deset sati kad se Grgo popeo uz Crkveni put. U samostanu ga uputiše na Šetalo.

- Miroslave – pozove Grgo brata laika – ajde kaži mom gosparu Janku da sam ovdi.

Miroslav je baš bio krenuo u sobu, pa sad stade u sred hodnika ko ukopan. Okrenu se u mjestu, vojnički, ne rekavši ništa te se žurnim korakom uputi vani.

Onome tko bi promatrao susret fra Grge i Janka sigurno bi izgledao da će im od radosti i suze krenuti.

- E, moj dragi Janko Kohariću - iskreno se fra Grgo radovao dubrovačkom profesoru koji je došao da piše njegova 'zapamćenja'. - Nego, oćemo li namah na poso?

- Ako ti nijesi umoran - more.

- Ma, já, nijesi tolki put prešo da ovdi dangubiš, a more me Bog sebi uzet svakg časa. Nego, iđemo u moju sobu, da ja najdem pribilježbe.

Fra Grgo je s Jankom u šetnji na Šetalu. Kroz sjene krošanja streličasto se probijaju zrake podnevnog sunca, čineći na tlu divnu mrežu u igri sjene i svjetla.

Koračaju lagano, putom ispod razgranatih lipa s jedne strane, prema varoši i visokih stoljetnih bukovih krošanja s druge strane šetnice, prema brdu.

- Znadeš li ti, moj Janko, da ti ja njesam, imade tomu i desetljeće cijelo, niđe mako iz ove župe.

- A, šta ćeš – slegnu ramenima Janko, ne znajući što bi odgovorio, a da bude prikladno fra Grginom upitu.

- Danas sam ti htio pripovijedati o Merdanovom blagu.

- O čemu? – štrecnu se Janko. – Je li to neka legenda?

- Ti je moreš i tako utefteriti. Men se to stvarno dogodilo.

Suza od miline...

Okrenuti su panorami gradića, pogleda zabijenih u strme krovove iz kojih nježnoplavičasti dim širi prijatan miris domaćinskog ognjišta. Do ušiju dopire žubor Kreševčice, kuckanje čekića iz zanatskih radionica, škripa zaprega i topot kopita o kaldrmu čaršije. Kad se taj zvuk sjedini, počinje nalikovati zvuku košnice, pa kad čovjek pomisli na med i sklad življenja, i suza bi mu se skotrljala od miline.

- Ajdemo malo odmorit pa ću ti sutra pričat o Merdanovom blagu.

Prolazeći ispod zvona što je visjelo o gredi učvršćenoj u račvi dvaju bukovih debla, fra Grgo prekinu šutnju:

- A morebit, moj Janko, da ti ijope okrenem o nečem drugom kazivat. Sve mi se po pameti vrti priča o Banu i Lonci iz Kojsine. Stra me da je ne smetnem, jer nju nijesam niđe pribilježijo.

- Ma, kako god ti mniješ da je dobro. A i po meni bi bolje bilo namah bilježiti ono što samo po sebi dolazi iz sjećanja.

- Vego, znadeš – osloni se Grgo dlanom drhtave ruke na mladićevo rame - sjutra je novi dan, nova nafaka. Iđeš li ti večeras na konak u čaršiju svojima ili ćeš zanoćit kod nas?

- Idem u čaršiju. Tetka bi mi zamjerila kad joj ne bih doša.

- Ma i jes tako, njeste se dugo vidili.

- Stjepan Zelenika