Jahao je pokraj ma dana, rudokopa, ljudi koji kopaju željeznu rudu i izvlače se iz rupe kao miševi, istresaju iz manjih rudnjuša teret na gomilu nasred zaravni i utrenu opet nestaju kroz okno, u tamu rupe.

- Staro Kreševo (Iz filma ''Kreševski kovači'' 1952.)

Fratar silazi s planine

Ujesen pa sve do prvih jakih kiša ili snijega, sve dok zrak ne počne mrznuti kapavice i potočiće, od šume oko čaršije pa sve do duboko u planinu radnim je danom življe nego u nekoj od čaršijskih birtija. Fra Grgo bi se iz lova s Visočice ili Trepca navratio da prenoći u fratarskoj kući na Lopati i onda bi ranim jutrom na svom konju pošao u samostan. Najčešće bi jahao preko Opogora, prijevoja na kraju planine Lopata, s koga se za bistra dana vidi sve do Sarajeva i sarajevske okoline. Tu, na prijevoju, u zavjetrini na kraju livade, sjahao bi, sjeo na neko drvo ili panj (rijetko na travu, na golu zemlju nikad i nigdje!), zadržao bi se kratko i obvezno s čobanima uz vatru zapalio duhan. Na tom mjestu na rubu livade, odakle počinje šuma visoko izraslih bukava i jela, volio je sjesti i odahnuti kad god bi nailazio.

- Djeco Božja – običavao je tako započeti razgovor – jâh – odahnuo bi, otpuhnuo dim i nastavio zagledan u kotlinu ispod - ovakve ljepote nadaleko nejma. Odovlen do Carigrada nijesam je svojim očima vidijo.

- Vego, ujače, kad ćeš nam pripovidit štogod od tizije svojih putešestvija – upita čoban kome su crni brčići tek malo izrasli, kao da se prstom pod nos garežom zamazao.

- Kreševska rudnica

Njaka pakost i mržnja

- Ih, imade se po svijetu toga za nagledat, ali ko ovdi nejma – nastavi Grgo - Čuješ li kako iz vranačke kotline udara čekić o ambos, ravnomjerno tuče ko srce u čojku. Tamokan – mahnu neodređeno rukom nekuda nalijevo - s lijeve strane, preko Biskupove stijene, još se sa zvukom nakovnja i čekića miješa blejanje ovaca. Evo, čujete li ove udarce, tu, pod nogama, neđe su blizu dolje u šumi, čujete li kako rupari dlijetom buše rupe za vađenje rudače… Eh, kako me to raznježi…

Djeco Božja, u drugim krajevima vidim samo bijedu i sirotinju; jal je zemlja škrta pa je slab urod il nailaze svako malo njake bande pa seljacima uzmu što gođ imaju i ostave samo jad i tugu. A, jope, u njekim drugim, nevalja življenje jerbo i brez bandi u ljudima boravi njaka pakost i mržnja. Samo da vi znate kolko je svijet pun pogani, doje čojku da svisne od muke…

A jednoč ću ja vami sve to ispripovjedit, samo danaske moram hitit u samostan. Imadem dočekat jednog gosta što mi izdaleka dolazi. Ajde, ko će mi od vas poturit ruke da uzjašem, staračke noge ne slušaju me više ko nekad, pa se sam ne mogu popet u sedlo, nejmam snagu.

- Evo ujače Grgo, ja ću – skoči na noge ono isto čobanče što je pitalo Grgu da im pripovjeda o svijetu izvan ove doline. Kad se zavukao u šumu, zapodjenu govor sa svojim lipicancem:

- Vidiš li ti kolko je ovod te borovnice, da sam mlaji, sad bi ja nje nabro bar jedan il' dva kuza. A vako ti, moj Cezare, moram u sedlu ketit, e, to ti je najveća kazna, kad ne mereš ono što ti srce želi. Ma, dobar si ti men, s tobom je sve u redu. (Konj zahrže, kao da mu daje za pravo što je rekao). 'Oćemo l' , ma, ajmo amo na drugu stranu, pa ćemo saći na Crvene bare.

Grgo uzjaši i krenu strmu niz planinu.

Okrenuo je konja povukavši uzde desno i uputio se ispod gusto nadnesenih grana visokih jela i smrča, vijugavim puteljkom obraslim u borovnicu i vrijesak. Malo poslije je prešao kosom na drugu stranu brda i spustio se u dolinu Kostajnice. Zaustavio se pokraj Crvenih bara, vode koja izlazi iz male pukotine u stijeni, ali je sve okolo obojila u narančastocrvenu boju željeznog oksida. Govorilo se za nju kako je zdrava i da se čovjek koji je pije oporavi od slabosti. Posebno je dobra, govorilo se, na promjeni zime u proljeće.

- Fra Grgo Martić 

Nježnost koje „niđe nejma“

Sjahao je kako bi utolio žeđ. Nad izvorom se pognuo, u sastavljene dlanove natočio vodu pa ispio. Ponovio je još jednom, a ostatak pljusnuo na tlo, sebi pred noge. Njemu u poodmakloj dobi ovakva krijepost dobro dođe. Voda mu snagu povrati. Kada se uspravio i krenuo ponovno uzjahati konja, na vrhovima nosa i brade dvije kapljice hladne vode bljesnuše kao dva briljanta. Konja je poveo do obližnjeg kamena na obali puta i odakle, s malo napora, uspio uzjahati.

Jahao je dalje, pokraj majdana, rudokopa, ljudi koji kopaju željeznu rudu i izvlače se iz rupe kao miševi, istresaju iz manjih rudnjuša teret na gomilu nasred zaravni i u trenu opet nestaju kroz okno, u tamu rupe. Mlađi rudaču tovare u rudnjuše i na leđima je, uz spiralne stube, nose na vrh rudnice, opletene granjem u obliku izvrnute rakijske čašice. Sipaju rudu u utrobu, pa kada se dovoljno nakupi, slože drva ispod, u peći, i potpale vatru. Tako se željezna ruda topi tu, u blizini rudokopa.

- Stjepan Zelenika