Kad bi neko ušao u „našu“ malu birtiju i, nadglasavši nas galamdžije, upitao „Ko je ovdje Emir Fazlibašić?“, trebala bi nam, i kad smo najtrjezniji, koja bogda vremena da shvatimo koga se traži.
Ni google, kao ni kavana, nema pojma o Emiru Fazlibašiću, a ako bi mu se utipkao nadimak, opet se ne bi postiglo ništa. Babu mu Eneza odvajkada svi zvali Štruca pa mu onog jutra kad mu je hanuma završila u rodilištu javiše da je dobio Kiflu.
Da su se neke stvari poredale drugačije, Kreševo i Hadžići bi, a možda i čitava Bosna i pride Hercegova zemlja, bili ponosni na Kiflu kao što se godinama već kunu u Pjanića, Nurkića ili Džeku. Stvari je, međutim, po svom poimanju života redao Štruca. Kad je Kifli bilo 16 godina, u Hadžiće je, gdje je igrao košarku za doratni KK „Partizan“, preko noći pretvoren u KK „Bošnjak”, stigao neki lik iz uprave košarkaškog kluba „Girona“ iz istoimenog španjolskog grada. Doteglio iz postojbine Ibera i darovao Hadžićanima dobru gomilu rekvizita i opreme pa ostao pet tjedana, mjerkajući svaki trening i svakog igrača. Na kraju je odmjerio dvojicu i ponudio im potpis profesionalnog ugovora s „Gironom“. Tamo bi ih u tajne igre upućivao osnivač Kluba, legendarna NBA zvijezda Marc Gasol. Jedan je, Ismir G., prihvatio, odigrao nekoliko sezona, a onda, zbog teže povrede, prekomandovan za jednog od trenera omladinskog pogona, čime se i sad bavi. Drugi bi, Kifla, također prihvatio, ali je babo Štruca, preventivni egzorcist, bio protiv – ode mu dijete u bijeli svijet, tamo će ga pokvareni zapad uništiti; društvo, provodi, slava, možda čak i droga, ukratko, što bi reci Okudžava, zagrcnut će se gutljajem slobode.
Kao što beznoge i bezruke zna grdno zaboljeti noga ili ruka koje nemaju, tako i Kiflu povremeno žignu čežnjive uspomene na nedoživljeno, prtljaga unaprijed amputiranog bijelog svijeta što se već bio razbaškario u njegovoj glavi. Danas Štruca i Kifla kontaktiraju škrto i rijetko, samo kad nema druge, a sin odavno nije pod istim krovom s bábom; našao praznu kući i živi „o sebi, pri sebi“.
Inače je u neko doba dorastao do točno 200 cm i tu stao. I nastavio igrati za KK „Bošnjak“, usput, svakodnevno pješačeći sedam kilometara do Tarčina, u školu, a onda još nekoliko do Hadžića, na trening. Postao je građevinski tehničar, smjer cestovni promet, ali, umjesto da se bavi barem tim, „pismenim“ poslom („Ma jok, ništa od toga, nisam ti ja u Stranci“!), kad mu već Štruca ne dade da upozna „bijeli svijet“, Kifla već 20 godina, i to u ekipi sjekača šume, uči zemljopis Bosne i Hercegovine. I kad kažeš Prača ili Jabuka, a ne Goražde ili Bosanski Petrovac, nabrojit će ti sva sela, zaseoke, ceste, rijeke, potoke, brda i planine tog kraja. Kršeći se po šumama i gorama naše zemlje ponosne, 12 puta je, umjesto u zlatastim gvožđima što su mu ih bile razapele suđaje slave, završio u sarajevskoj bolnici Koševo. Huk života u ništa je stvorio sitne incidente, ne broji se ono „kad me niotkud iznikla grančurina spuca po pojilici“.
Lako je za to, naprave mu rusku kapu ili nabiju longetu, ali još nije izmišljen gips ili sadrena udlaga za unutarnje lomove. Zato unutarnje brazgotine nekad zarastaju sporo ili sve sraste nakošer. Bilo i prošlo. Košarku zaigra još samo na općinskim sportskim igrama, čak mu je lani kreševski načelnik Renato Pejak uručio posebnu zahvalnicu, neku vrstu nagrade za životno djelo. Kifla ne tuguje već pjeva, pitko, tek ponekad mu grlom zastruže poneko davno zalutalo zrnce gorčine. Smijem se kladiti s bilo kim i u bilo što da je – čast svim etnomuzikolozima i sličnim – najbolji znalac sevdalinki u čitavoj Bosni i Hercegovini i čitavom svijetu, naprosto jer ne postoji doslovno nijedna koju ne zna. Djetetom se primio na sevdah k’o mlada udovica na sladunjavu sućut, sevdalinka mu, zajedno sa šumom, postala musafirhana, nižu se pjesme k’o onih 99 bobaka tespiha u ruci pravovjernog. Slušajući njegov gromki glas u paket-aranžmanu s kvrgavim štektanjem motorke, mora da se jele koje se nađu na redu za sječu i same raspjevaju pa onda rasplaču, da bi mu se na kraju predale bez otpora i postale jelovi leševi. Tom svojom gromkošću me katkad, dok zajedno sevdišemo, povuče za živac i onda mu – jest da je od mene 14 godina mlađi, otprilike toliko centimetara viši i toliko puta jači od mene (snažan je, što bi reci Evlija Čelebi, kao zvijer Sudnjeg dana) – zaprijetim da ću ga udaviti ako odmah ne nađe potenciometar kojim se stišava. U sekundi ga nađe, prebaci se iz poluteške u poluvelter, nekad i u perolaku kategoriju, i začas se od Safeta pretvori u Himzu.
Sebi katkad, kad su u pitanju sevdalinke, moram upisati minus; odakle ih Kifla izvuče, najčešće taman nekad pred fajront, gdje ju je čuo i kad naučio, sâm Bog zna. I kako iz onoliko sevdaha, bez padobrana i GPS-a, ipak uspije doskočiti u stvarni život, a ne završi na Koševu. Nekad sam, puno godina, pjevao u zborovima i amaterskim rock-grupama, a usput, iako glazbeno neobrazovan, uz pisanje sladunjavih mladalačkih tekstova, pravio glazbu i poneki aranžman. Jedina šansa da Kifli upišem minus je da se na tom planu opet malo aktiviram i napravim tekst i glazbu za jednu novu sevdalinku. Ne dangubi on čitajući www.jergovic.com i pojma nema šta mu spremam. Već ga, kad mu je zapjevam, vidim kako je zinuo, ne samo ustima, već i krupnim očima, sjajnijim mu i od prošlosti i od budućnosti, iz kojih hrpimice izlijeću upitnici: Ma šta, bolan i ne bio, šta je sad ovo, kako može bit’ da je ne znam?
- Izvor: www.jergovic.com
- Milo Jukić
