Priča je ovo o starom kraljevskom kovačkom gradiću u srcu Bosne, gradu u BiH koji broji najviše nacionalnih spomenika „po glavi stanovnika“. Vrijedni kovači i rudari podigli su lijepo i veliko Kreševo. Pomalo zaboravljeno u vremenu i prostoru, svakom putniku namjerniku daje poseban doživljaj. Kreševo je kao gradska jezgra proglašeno nacionalnim spomenikom. Razlog tome je velik broj sačuvanih starih bosanskih kuća koje ponosno prkose vremenu. I doista, ako ste ikada pomislili kako bi bilo na trenutak vratiti se u prošlost ovdje je to moguće. Posebnu pažnju plijenit će vam skrivene avlije i visoki šindrani krovovi kreševskih kućica. Vlastita kuća i obitelj bili su ideal svakog obrtnika i kovača u Kreševu. „Nejma ni kuće ni kućišta!“ – To je značilo „bezimena čovjeka“. A obitelj je značila i ponos i svetinju. Glavni proizvodi vrijednih kreševskih kovača, još većih domaćina stoljećima su bile konjske potkovice i čavli. Njihovo majstorstvo prelazilo je u umjetnost. Ta umjetnost ogledala se i u izradi filigrana.
U Kreševu vrsno izrađeni predmeti krasili su crkve i vladalačke kuće širom Balkana. Čak su svoju odjeću urešavali filigranskim radovima i nakitom. Svoju preciznost u radu dokazivali su potkivanjem jajeta na majstorskom ispitu.
Potkovati jaje, a da ne prsne, za to je potrebna vješta i laka ruka. Valja biti vrstan kovač. Jaje bi zatim isturili na prozor kako bi ga vidjele djevojke, jer ako umije potkovati jaje, sposoban je za rad i uzdržavanje obitelji. Priča kaže kako je ovaj običaj nastao kao jedna romantična priča i rezultat borbe za ljubav. Nekada davno, u Kreševu je bio siromašan šegrt koji je učio zanat kod bogatog kovača. Bogati kovač imao je prelijepu kćer, a šegrt, iako lijep siromašan i nedostojan kovačeve kćerki. Mladić se zaljubio u djevojku i djevojka u šegrta. Šegrt odluči zatražiti ruku kovačeve kćeri. Bogati kovač s podsmijehom obeća dati kćerkinu ruku ako šegrt potkuje jaje. Mladić je dugo pokušavao i na koncu uspio. Dobio je ruku kovačeve kćeri, a ovaj običaj postade svojevrsni ispit za sve šegrte koji su htjeli postati vrsni kovači. I dok je ovaj običaj nekoć bio diploma, kruna kovačke vještine, danas potkovati jaje umije nekolicina ljudi.
Vještina je to za koju slabi zanimanje mladih, a koja se treba prenijeti na buduća pokoljenja. Običaj potkivanja jaja nalazi se na Preliminarnoj otvorenoj listi nematerijalne kulturne baštine u Federaciji BiH. Također, priprema se aplikacija za UNESCO-ovu Reprezentativnu listu nematerijalne kulturne baštine čovječanstva.
Ovu priču je priredio kreševljak Dario Puljić, doktor stomatologije i veliki ljubitelj kreševske povijesti, u suradnji sa sugrađankom Ninom Stolaž. Naravno, za ovu priču Dario se najvećim dijelom služio tekstovima Mile Jukića.
