Nikola Horvat, magistar teologije, prvi je Hrvat koji je prohodao Pacific Crest Trail, više od četiri tisuće kilometara dugu stazu od Meksika do Kanade o čemu je napisao emotivnu i uzbudljivu knjigu "Barinški epitaf", a trenutno se priprema za novi američki pothvat Continental Divide Trail.
Za sebe kaže da je tražitelj, vječno traženje odgovora odvelo ga je na teološki fakultet, poslije i u fratre, ali i divljinu u koju se nepovratno zaljubio. Bilo je to još 2003., kaže, kad je iz čiste radoznalosti prohodao 500 kilometara diljem Hrvatske. Taj mu je kratki trail zauvijek usadio ljubav prema planinarenju i avanturizmu, a mnogo godina poslije odlučio se na pothvat koji ga je u potpunosti promijenio kao osobu, ali ga je i proslavio.
Pregledavajući videa na YouTubeu, Nikola je otkrio Pacific Crest Trail odlučivši ga prohodati. Prilika mu se ukazala preko korejske nacionalne televizijske kuće koja je raspisala natječaj za hodače. Nudili su financiranje traila, a zauzvrat bi snimali protagonista za dokumentarac.
Sudbina je htjela da među 40 kandidata odaberu baš Nikolu, te je njegova 4 tisuće i 300 kilometara te 163 dana duga avantura započela 2016. godine. Put od San Diega do Vancouvera vodio ga je kroz divljinu i tri države, Kaliforniju, Oregon i Washington. Iako svake godine na trailu poginu dvije do tri osobe, Nikola je put završio živ i zdrav. Ali nije mu bilo lako...
– Svakih tri do devet dana autostopom svratiš u neki gradić po hranu. Ako grad nema dobru opskrbu, poštom šalješ namirnice iz većeg grada u neki manji do kojeg trebaš tek doći. Nakon opskrbe, vratiš se na točku iz koje si stopirao i pješke nastavljaš put. Mutnu i prljavu vodu sam filtrirao.
Prvi dio puta je pustinja i pijesak nakon čega slijede planine Sierra Nevada gdje sam osvojio vrh Mount Whitney. Hodao sam kroz velike šume, osam nacionalnih parkova, posjetio predivno Crater Lake jezero, doživio sam ljepote koje je teško opisati riječima – objašnjava Nikola.
No, osim ljepota, naišao je i na brojne neprilike. U Washington je dospio u rujnu, gdje su ga dočekale niske temperature, pa čak i snijeg. Ponekad je ostajao bez hrane i bez vode, a nije ugodno, kaže, ni spavati s divljim životinjama.
Tijekom svog petomjesečnog putovanja susreo se s pumom, crnim medvjedom, čegrtušom, kojotima i rojevima komaraca. Mislio je odustati kad je prelazeći rijeku slomio nožni prst. Međutim, kako za odustajanje od traila treba još dva dana hodati do obližnjega grada, shvatio je da i slomljenu kost može pobijediti.
Najteži, ali i najvrjedniji dio putovanja je samoća. Nikola kaže kako je dio puta prošao u ekipi, ali veliki dio je ipak odradio sam. No, ono što je obilježilo zahtjevan i opasan pothvat je osoban emotivan brodolom.
Evolucija duha i tijela
– Na pola puta se dogodilo nešto što ne znam objasniti ni dandanas. Doznao sam da se supruga, koja mi je bila podrška na početku traila, želi razvesti. Tu su se lomila koplja i doživio sam veliku mentalnu krizu.
Ljudi putuju, rade na brodu ili u inozemstvu, nema ih doma mjesecima. Trailovi su moj život, ja od toga živim. O tom emotivnom brodolomu progovaram u svojoj knjizi "Barinški epitaf – priča s Pacific Crest Traila" koja, prevedena na engleskom, ima nešto drugačiji naslov – "Surviving the divorce in Pacific Crest Trail".
Ljudi me često pitaju zašto sam napisao tako iskrenu knjigu, ali drugačiju nisam ni mogao napisati. Ne smije se biti nadmen, umisliti da si veličine i prodavati neku mudrost, ako si iskren ljudi će doći na predavanje i kupiti knjigu. Nisam čovjek koji piše bajke već putopise, bez moga osobnog emotivnog brodoloma koji se tamo dogodio knjiga bi bila bajka – objasnio je Nikola.
-Slobodna Dalmacija
