Mnogi mlađi iz našeg kraja ni ne znaju da su u godinama nakon Drugog svjetskog rata u našem samostanu, po naređenju tadašnje vlasti, umjesto fratara bila smještena, danas bi se to tako reklo, djeca s posebnim potrebama i postrojbe Jugoslavenske narodne armije.

"Još u toku rata, 1941-1945.“, navodi ljetopisac, „navraćale se u samostan i duže ili kraće vrijeme koristile samostanske prostorije, namještaj i gospodarske zgrade razne vojske. Samostanska zgrada i imanje stradalo je u jakoj mjeri. Jasno se ispunjavala ona: Rat nije nikome brat! Ipak za vrijeme rata braća nisu napuštala samostan i vršili su svoje dužnosti.“

Od godine 1946. do 1949. zapadni dio samostana uzet je od franjevaca kako bi ondje bila smještena djeca s posebnim potrebama. Iako stiješnjeni, fratri su ipak imali dovoljno prostora za nesmetano djelovanje. Međutim, u jesen 1949. godine dolazi do novih promjena nagore: provincijal fra Josip Markušić vjerojatno nije imao puno izbora kad je tadašnji predsjednik Vlade BiH Đuro Pucar Stari zatražio da fratri u roku od 24 sata napuste kompletan samostan i da ga, zajedno sa svim gospodarskim zgradama, predaju postrojbama Jugoslavenske narodne armije.

Tako se, eto, od „narodne vlasti“ doživjelo ono što nije ni za višestoljetne osmanske okupacije ovih krajeva – fratri su morali napustiti samostan!

„Strašan i žalostan je“, nastavlja ljetopisac, „bio prizor naglog i neočekivanog seljenja! Predstavnik Armije dozvolio je da braća za svoje stanovanje izaberu u Kreševu kojugod žele kuću. Po savjetu nekih prijatelja iz Kreševa odabrana je kuća Danke Divića Beke u Donjem Čelu kao najpodesnija.“

U Divićevoj kući fratri će ostati sve do jeseni 1954. godine.

„Kuća je“, bilježi ljetopisac, „bila slaba, s malim brojem prostorija, neprikladna i za manju obitelj. Neprilike, žrtve i poteškoće braće kroz ovo vrijeme stanovanja u ovoj kućici teško je opisati. One su bile i velike i brojne i teške i bolne. Možda će netko  pozvaniji biti u stanju da ih barem djelomično prenese na papir i otme zaboravu! Da su sada postojale najveće zapreke normalnom i propisanom vršenju redovničkih i svećeničkih dužnosti, po sebi je razumljivo.“

U samostanskom kompleksu fratrima je na raspolaganju ostala samo crkva i mali prostor uz nju, s tim što je crkveni kor poslužio za smještaj starog samostanskog pokućstva koje vojsci nije trebalo. Vojska, doduše, nije zauzela ni knjižnicu te spomen-sobu fra Grge Martića, ali je i fratrima i eventualnim posjetiteljima svejedno bio zabranjen pristup u te prostorije.

Sve je to rađeno bez ikakvog pisanog ugovora, na osnovi pristanka provincijala Markušića, uz uvjet da crkvena imovina, kad više ne bude trebala JNA, bude vraćena u primljenom stanju. Ljetopisac pretpostavlja kako je vojska možda bila spremna plaćati i neku najamninu, ali je Markušić sugerirao „da se odreknu kirije kada se radi o našoj Armiji.“

Vojska je napustila samostan u proljeće 1954. godine, ali, kaže ljetopisac, „niti su predali u stanju u kome su primili, niti vlasniku – nama, nego je ostavljeno sve u najvećoj mjeri oštećeno, a predano sve Savjetu narodne odbrane u Kiseljaku. Dosadašnji pokušaji da se s predstavnicima Armije uredi ovo pitanje, t. j. da se upravi samostana dadne odšteta za stanovanje odnosno za oštećene zgrade i zemljišta, nisu uspjeli.“

 SNO Kiseljak predao je samostanske zgrade Mjesnom narodnom odboru Kreševo, „a jedan i drugi, bez ikakva oslona na postojeće zakone i protivpravno,  predali Savjetu za narodno zdravlje i socijalnu politiku NR BiH u Sarajevu.“ Savjet je preko svog predstavnika dr. Zaima Šarca, „gerirajući se kao vlasnik, dao, ustupio je za potrebe braće i pomoćnog osoblja, kao i za sve potrebe samostanskog života i pastoralnog rada veoma mali dio prostora, nedovoljan za najnužnije svrhe, onoliko koliko je predstavnik Savjeta htio da 'kao od sebe' dadne i ustupi.“

Savjet je obavio popravku krova i dijela samostana koji je preuzeo, a svi, pa i znatniji zahvati vršeni su ne samo bez pristanka već i bez ikakvog konsultiranja s upravom samostana. Za sve samostanske potrebe Savjet je fratrima, osim prostora uz crkvu koji služi za župski ured, dao svega tri sobe, od kojih je jedna služila za stanovanje časnih sestara, druga za blagavaonicu, a treća pregrađena za kuhinju sestara. Uz to su na prvom katu dobili tri sobe do kora za stanovanje, a na drugom katu dvije sobe uz knjižnicu.

„Novi spomenuti zakupoprimac nezakonito i protupravno uzeo je veći dio samostana sa zapadne strane, dio bašče crtom povučenom od zapadnog ugla samostana, pola štale, 'garažu' do puta uz Kreševčicu, sav prostor sa zapada, ispod i poviš puta prema Seovišću.“
Vrijednost svih radova koje je Savjet do konca svibnja 1955. izvršio na samostanu iznosila je 8.276,382. dinara. Manje od polovice spomenutog iznosa utrošeno je „na teret radova potrebnih za specifičnu funkciju Zavoda“, tj. na teret Savjeta, a veći dio na teret samostana. „Nečuvena stvar“, zaključuje ljetopisac“, „zauzeti zgradu nezakonito, u njoj na svoju ruku vršiti razne opravke i adaptacije i onda ogromnom sumom teretiti zgradu odnosno vlasnika!“

Za upravnika Doma za imbecilnu djecu, kako se službeno zvao, postavljen je Enver Zubčević, koji se odmah, sa suprugom, kojoj je osiguran posao učiteljice u kreševskoj školi, i dvoje djece uselio u samostan. Zubčević je, i dalje bez konsultacija sa stvarnim vlasnicima, franjevcima, nastavio s radovima potrebnim za nesmetano funkcioniranje Doma.

I dalje se sve radilo bez pismenog ugovora. Savjet je, doduše, ponudio nekakav ugovor, ali vrlo nepravedan, „zapravo“, naglašava ljetopisac, „monstrum od ugovora“, pa su ga Provincija i uprava samostana odbili. Bio je, naime, koncipiran tako da bi samostan čak 15 godina otplaćivao radove koji su mu stavljeni na teret, iako od samostana niko nije tražio nikakvu dozvolu za radove.

„Kad su braća uselila u dio samostana, koji im je dodijeljen“, napominje se u ljetopisu, „našli su u njemu pustoš. Vrata, prozori, podovi, zidovi, sve je bilo oštećeno. Izgled i previše dezolatan a materijalna šteta ogromna. Uselilo se i u takvu kuću i učinjeni su najnužniji popravci. Bilo je govora da Savjet, koji je popravio i uredio dio samostana određen za Dom, popravi i uredi i naš dio samostana, ali nije u toj stvari došlo do sporazuma.“

Milo Jukić