„Dneva 14 ovog mjeseca (ožujka, op. aut.) kasno u večer na koli dovuče iz Sarajeva jedan Arapin Fis=harmoniku, koja je iz Beča od častnog družtva 'Immaculatae Conceptionis Beate Mariae Virginis', za ovo mjestnu Crkvu svete Katarine Divice i Mučenice poslana.“

Tako stoji u samostanskom ljetopisu za 1874. godinu, a dalje se navodi kako je za prijevoz „Fis=harmonike“ odnosno orgulja od Beča do Kreševa plaćeno šest dukata. Iz svoje kase ih je osigurao tadašnji provincijal, Kreševljak fra Mato Čondrić, koji je spomenutom društvu prije toga dao molbenicu za tu namjenu, a nakon što su orgulje stigle, u svoje i u ime kreševskog samostana uputio pismo zahvale. Prva misa uz orguljašku pratnju slavljena je već naredne nedjelje, 19. ožujka.
Sredstva potrebna za nabavu orgulja pokušao je još 1865. godine pribaviti fra Anđeo Šunjić. On se, naime, krajem te godine našao u Mađarskoj, kamo ga je, sa zadaćom da prikuplja, fratri bi tada rekli prosi, sredstva za realizaciju jednog franjevačkog projekta u Istanbulu, poslao tadašnji provincijal fra Blaž Josić. Fra Anđeo je boravak u Mađarskoj iskoristio i kako bi pokušao naći sredstva za kupnju harmonija ili zvona (koje će također, uz velike prijepore i protivljenje mjesnih muslimana, zazvoniti tek nekoliko godina kasnije), poslavši molbenicu tamošnjem Društvu svetog Ladislava. U tom smislu je u veljači naredne godine poslao molbenicu i „Prisjajnoj Cesarici i Kraljici Elizabeti, zaručnici Frane Josipa Cara Austrijanskog, i Kralja Madžarskog“ za pomoć samostanu, a sve je, izloživši slučaj austrijskom konzulu u Sarajevu, Dubrovčaninu Pavi Relji, „pogurao“ i agent Provincije fra Grgo Martić. Konzul Relja poslao je pismo u kraljičin kabinet, potvrdivši da su navodi iz molbenice istiniti, nakon čega je diplomatskim kanalima od nje stiglo 50 dukata.
U međuvremenu je provincijal Josić žestoko iskritizirao fra Anđela, predbacivši mu da ga je u Mađarsku poslao radi potreba provincije, a ne da bi bilo što radio za kreševski samostan te mu odmah naredio da se vrati u Bosnu. Na kraju je 50 dukata, umjesto za nabavu orgulja ili zvona, potrošeno kako bi u Prelovu bila usječena kaplama i samostan nanovo pokriven.
Nigdje u ljetopisima nema spomena kako su izgledale i gdje su završile orgulje koje je samostan pribavio 1804. godine, tada, uz one u fojničkom samostanu, jedine u Bosni i Hercegovini.

Milo Jukić