Ovih dana je tiskana peta zbirka eseja našeg sugrađanina Ante Stanića.

Knjigu Pobijedimo zlo u sebi tiskala je u nakladi autora od 200 primjeraka „Štamparija Fojnica“.
„Ispovjedno prozno djelo Ante Stanića pod naslovom Pobijedimo zlo u sebi na izravan i konkretan način svjedoči o autorovom iskustvu u nadvladavanju sila zla koje ga prate od najranije mladosti do poznih godina života. Te mračne sile zarana je spoznao i prepoznao u vlastitom egu i od prvog saznanja za njihovo postojanje započeo borbu za eliminaciju istih iz osobnog bića. U početku je ta borba bila potaknuta strahom od božje kazne kako su ga učili roditelji i crkveni oci, a kasnije je prerasla u svjesno odbacivanje zla i grešnih misli koje nas prate, moglo bi se čak reći, na svakom koraku. Sam autor priznaje da je bilo situacija i slučajeva kad je zlo uzrokovalo donošenje pogrešnih odluka, ali su se one naknadnim intervencijama popravljale i okretale ga u pravome smjeru. Zahvaljujući tome, zajedno sa suprugom i sinovima izgradio je uspješnu obiteljsku poslovnu karijeru koja nadilazi prosjeke sredine iz koje je potekao“, kazao je u opsežnoj recenziji književnik i književni kritičar Ivo Mijo Andrić.
„Citiranjem narodnih izreka koje slave ljubav i dobro, a preziru mržnju i zlo, Anto Stanić nas podsjeća na potrebu stalnog učenja na primjerima iz prošlih vremena koja su bila lijepa u zemljama bez ratova, a ružna i tužna u državama koje su ratovale. Ratovi su zlo i za one koji se brane, ali i za druge koji napadaju. Nikome oni ne donose sreću, već samo ljudska i materijalna stradanja. Svi moćnici svijeta trebali bi prije donošenja pogubnih ratničkih odluka promisliti o narodnoj mudrosti koja glasi: „Tko rat želio u kući ga imao“. Kad bi tu misao dobro razmotrili, odluke bi možda bile drugačije i išle bi prema miru, a ne prema ratu. Agresivne misli, proizvedene izvan zdravog uma, vode ka agresiji i regresiji. Nasuprot njima, umne progresivne misli vode samo prema progresiji. Tu ne treba velika pamet za pravu odluku. Ratnom ludilu su skloni samo oni koji su bez pameti. I bez osjećaja ljubavi prema drugima.
U razmatranju kompleksnog pitanja o ljudskome egu i drugome 'ja', autor se na više mjesta vraća vjeri i obraća Bogu kao stvoritelju čovjeka i svijeta. S religijskog stanovišta, sve što nam se događa pod paskom je Boga. Ljudska sudbina vezana je uz njega, ma koliko se čovjek borio za vlastitu autonomiju i željenu sreću. U svemu Stvoritelj ima svoje mjesto i ulogu koja je neupitna. S druge strane, život nas uči tome da se mnoge stvari događaju mimo božje volje. Da je to tako, potvrđuju postupci onih koji konstantno krše božje zapovijedi, ali sve njih ne stiže ni božja, a ni ljudska pravda.“